Kada bi kamenje moglo govoriti, zidovi Mesdžidul-Akse ispričali bi najdužu priču čovječanstva. Svaki sloj zemlje u Kudsu čuva dah jednog naroda, a svaka kupola odražava nebo nad vjerom koja ne prestaje da se moli. Na malom brežuljku Murija, na 140 dunuma svete zemlje, stoji Mesdžidul-Aksa, mjesto gdje su se susreli svi poslanici, gdje je započela i gdje završava ljudska potraga za svjetlom.
Muslimani vjeruju da je ovaj mesdžid drugi koji je sagrađen na zemlji, četrdeset godina nakon Kabe u Mekki. Prvi ga je, prema predajama, podigao Adem, a.s., a kroz stoljeća su ga obnavljali Ibrahim, Davud i Sulejman, sve do halife Omera ibn Hattaba, koji je, nakon oslobođenja Kudsa, kleknuo na tlo i svojim rukama očistio mjesto molitve. To nije bila pobjeda ratnika, nego dolazak čovjeka koji je znao da se svetinja ne osvaja, već čuva.
Kroz stoljeća, Mesdžidul-Aksa je preživio ono što malo koja građevina može. Rimske legije su ga rušile, Babilonci spaljivali, krstaši pretvarali u skladište, a ipak je uvijek iznova iz pepela izrastao ljepši nego prije. Kada ga je 1187. godine Salahuddin Ejubi ponovo oslobodio, naredio je da se očisti svaka ploča, obnovi svaki mihrab i da se prvi ezan ponovo zaori nad gradom koji je predugo šutio.
U središtu kompleksa uzdiže se Kubbetus-Sahra, prepoznatljiva po svojoj zlatnoj kupoli koja blista pod suncem kao da čuva nebo iznad Kudsa. Ispod te kupole nalazi se stijena sa koje je, prema vjerovanju, Muhammed, a.s., bio uzdignut na nebo u noći Isre i Miradža. Na tom mjestu čovjek ne osjeti samo historiju, nego i blizinu beskraja.
Danas se u kompleksu Mesdžidul-Aksa nalazi sedam džamija, petnest kupola, četiri minareta i deset kapija. U njenim dvorištima nalaze se hair-česme i stare medrese, a svaka od njih nosi ime, priču i miris starine. Ispod hladovine starih maslina stotine vjernika uče Kur’an, djeca trče, a starci sjede i šute, kao da i sami slušaju kamenje koje šapuće priče o poslanicima.
Ali Aksa nije samo građevina. Ona je simbol otpora, postojanosti i nade. Od dana kada su britanske trupe 1917. godine ušle u Kuds, pa sve do današnjih napetosti i zabrana, ovo mjesto ostaje živa rana i ponos čitavog ummeta. Kada su je pokušali spaliti 1969. godine, plamen je zahvatio drvo i kamen, ali nije mogao dotaći vjeru onih koji su se za nju molili.
Ko jednom kroči u njeno dvorište, čut će u tišini šum prošlih stoljeća. I dok ezan odzvanja između zidina koje pamte Adema, Ibrahima, Davuda, Isaa i Muhammeda, čovjek shvati da nijedna sila svijeta ne može srušiti ono što je građeno molitvom.
Jer Mesdžidul-Aksa nije samo svetište u Kudsu. Ona je srce svakog čovjeka koji zna da su svjetlost, vjera i istina, jače od svega što pokušava da ih ugasi.
Jevreji vjeruju da se ispod kompleksa Aksa nekada nalazio Solomonov hram. Taj hram, kako kažu njihova predanja, sagradio je Solomon (Sulejman, a.s.), na brdu Moriah, mjestu gdje se danas uzdižu Al-Aksa i Kupola na stijeni. Prema njihovim pričama, David (Davud, a.s.), postavio je temelje, ali je umro prije početka gradnje, pa je njegov sin Solomon (Sulejman) dovršio hram kao Božiju kuću.
Ipak, nijedan pouzdan historijski izvor ne potvrđuje da je takav hram ikada postojao. Ni Kur’an, koji donosi detaljne priče o Sulejmanu i njegovom carstvu, nigdje ne spominje postojanje hrama. Čak ni arheologija nije pronašla nikakav trag koji bi potvrdio njegovu gradnju. Mnogi svjetski stručnjaci, među njima i židovski arheolog Israel Finkelstein te američki arheolog Gordon Franz, tvrde da za postojanje hrama nema nikakvih dokaza i da je njegova priča više mit nego stvarnost.
U 19. stoljeću, u vrijeme jačanja cionističkog pokreta, ideja o “obnovi Solomonovog hrama” ponovo se pojavila, ne kao vjerski, nego kao politički projekat. Jevrejski kongresi i organizacije počeli su širiti vjerovanje da se hram mora ponovo sagraditi na ruševinama Al-Akse, kako bi se obnovilo staro “Davidovo kraljevstvo”. Od tada, iskopavanja ispod Aksinog kompleksa traju, iako bez ikakvog arheološkog dokaza.
No istina ostaje: Mesdžidul-Aksa nije ruševina, nego svjedok. Nije ostatak drevnog hrama, nego prva qibla muslimana i mjesto koje su poslanici voljeli. Ona stoji kao svjedočanstvo da su vjera i molitva jače od svih mitova koje ljudi stvaraju da opravdaju svoje pohlepe.
I zato, kada se vjernik pokloni u njenom hladu, ne vidi on kamen ni zidove, nego stoljeća sabrana u tišini molitve. Tada se razumije ono što se ne može dokazati arheologijom: da sveto ne nastaje od cigle, nego od iskrene dove.
