Trideset godina nakon rata. Tri decenije su prošle. Generacije su stasale. A Bosna i Hercegovina? U percepciji mnogih, i dalje je “na samom početku svog razvoja”. Nismo na startnoj liniji, već kao da hodamo u krug oko nje. Zašto je ova prelijepa zemlja, bogata resursima i talentovanim ljudima, zarobljena u trajnom limbu tranzicije i poslijeratne obnove?
Odgovor je, nažalost, kompleksan, ali se svodi na jedan centralni problem: Politička struktura koja guši ekonomiju i društveni napredak.
Dejtonska omča i etnička podjela
Ključni, fundamentalni problem je politički sistem uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. On je donio mir, što je neupitno najveća vrijednost, ali je stvorio i jednu od najkompleksnijih i najskupljih administrativnih struktura na svijetu.
- Prazna priča o reformama: Svaki stvarni ekonomski napredak i reforme u lancu od deset nivoa vlasti bivaju ugušene u procedurama, vetima i etničkim preglasavanjima. Umjesto da se bave smanjenjem javnog duga, privlačenjem investicija i otvaranjem radnih mjesta, političke elite neprestano recikliraju teme podjele i nacionalne ugroženosti.
- Partitokratija umjesto demokratije: Institucije nisu funkcionalne u službi građana, već su postale plijen političkih stranaka. Partitokratija je stvorila sistem u kojem se na ključna, pa i ona najobičnija administrativna mjesta ne dolazi znanjem i vještinom, već partijskom knjižicom i lojalnošću.
Ekonomija zarobljenika
Ova politička paraliza direktno se reflektuje na ekonomiju, stvarajući ono što analitičari često zovu “zarobljena država” ili state capture.
- Korupcija i pravna nesigurnost: Gdje politika dominira pravosuđem i ekonomijom, vladavina prava je slaba. Korupcija je prodrla u sve pore društva i postala je nevidljivi porez na svako poslovanje i život. Strani i domaći investitori ne žele ulagati u takvo okruženje, jer im nedostaje pravna sigurnost i predvidivost.
- Ogromna i skupa administracija: Prevelik broj administrativnih nivoa i tijela generiše ogromne troškove. Umjesto da novac ide u infrastrukturne projekte, zdravstvo ili obrazovanje, on se troši na glomazni i neefikasni birokratski aparat koji je, uz to, i leglo političkog zapošljavanja.
- Odliv mozgova: Najtalentovaniji i najobrazovaniji ljudi, ne videći perspektivu u takvom sistemu, masovno odlaze. To je najveći dugoročni udarac za razvoj BiH. Odlaze ne samo zbog loših plata, već i zbog nedostatka pravde i osjećaja besperspektivnosti za svoju djecu.
Imamo li izlaz iz “Početka”?
Izlaz postoji, ali zahtijeva istinsku promjenu prioriteta.
Potrebna je deblokada, ne kozmetička, već suštinska. Potrebno je staviti ekonomiju i vladavinu prava ispred etnonacionalnih interesa.
Evropske integracije, koje su nominalno cilj svih političkih aktera, mogle bi poslužiti kao prisilni mehanizam promjene. Međutim, dok god domaće elite mogu profitirati od statusa quo, promjena će biti spora i bolna.
Bosna i Hercegovina ima potencijal da bude uspješna evropska priča, ali taj potencijal ostaje zaključan u sefu političkih podjela. Trideset godina je predug period za “početak”. Vrijeme je da se ključ za taj sef otme iz ruku onih kojima je u interesu da ostane zaključan.
Demografski kolaps: Ne samo odliv mozgova, već odliv budućnosti
Ako je politička paraliza dijagnoza sporog razvoja, onda je demografski kolaps njegov najopasniji i najvidljiviji simptom. Bosna i Hercegovina se ne suočava samo s “odlivom mozgova”, već s dramatičnim odlivom budućnosti.
Ovo nisu samo statistike; ovo je realnost praznih školskih klupa, tihih sela i sve starijeg stanovništva koje nosi ogroman ekonomski teret.
Brojke koje zvone na uzbunu
Demografska slika BiH je zastrašujuća i dramatično se pogoršava upravo zbog tri decenije političke i ekonomske stagnacije:
- Drastičan pad stanovništva: Prema procjenama demografa, Bosna i Hercegovina je od 1991. do kraja 2024. godine izgubila gotovo 35% stanovništva. Dok je uoči rata imala preko 4,3 miliona stanovnika, procjene za 2024. govore o jedva 2,8 miliona. Ovo je pad koji je među najdrastičnijim u Evropi.
- Negativan prirodni priraštaj: Broj umrlih je kontinuirano veći od broja rođenih. Pad nataliteta je alarmantan: sa oko 67.000 rođene djece godišnje 1990., taj broj je pao na oko 25.000 danas.
- Masovno iseljavanje (Egzodus): Glavni razlog pada populacije nije samo nizak natalitet, već emigracija. Stotine hiljada mladih, obrazovanih i radno sposobnih ljudi odlazi u potrazi za:
- Ekonomskom sigurnošću (bolje plaće, bolji uslovi rada).
- Pravnom sigurnošću i pravdom (bijeg od korupcije i partitokratije).
- Predvidivošću (bijeg od stalne političke nestabilnosti i retorike podjela).
Društvo penzionera
Drugi ključni aspekt je ubrzano starenje stanovništva.
- Povećana prosječna starost: Dok je 1991. prosječna starost bila oko 30 godina, sada se procjenjuje na oko 43 godine.
- Manje radnika, više penzionera: Projekcije su sumorne: do 2050. godine udio osoba starijih od 65 godina mogao bi narasti do 37% u pojedinim dijelovima zemlje. U isto vrijeme, udio radno sposobnog stanovništva dramatično opada.
Ovo stvara nepodnošljiv pritisak na socijalne i ekonomske sisteme:
- Penzioni fondovi: Sve manje radnika uplaćuje doprinose za sve veći broj penzionera. Ovo je neodrživo i prijeti kolapsom penzionih sistema.
- Zdravstveni sistem: Povećava se potreba za zdravstvenom zaštitom za stariju populaciju, dok istovremeno nedostaje medicinskog osoblja, koje i samo masovno emigrira.
- Tržište rada: Zemlja će se u bliskoj budućnosti suočiti s kritičnim nedostatkom radne snage u svim sektorima, uključujući zanatstvo, industriju i IT. To već dovodi do uvoza radnika, što je apsurd u zemlji s tolikom dijasporom.
Demografija kao političko oružje
Najtragičnije u svemu je što se demografska katastrofa ne tretira kao prioritetni problem. Umjesto da se stvaraju demografske strategije koje bi uključivale snažne ekonomske reforme, sistemsku borbu protiv korupcije i stvaranje podsticaja za povratak i ostanak, političke elite često koriste podatke o iseljavanju za međunacionalna prepucavanja, a ne za pronalaženje rješenja.
Dok političari vode neproduktivne bitke, zemlja se prazni. Svaki mladi čovjek koji ode je direktan gubitak za BDP, poreske prihode, nauku i kulturu.
Bosna i Hercegovina je u trci s vremenom. Bez hitne i radikalne promjene političkog kursa – kursa koji ekonomski prosperitet stavlja na prvo mjesto – demografska pustoš će postati nepovratna. U tom slučaju, pitanje “Zašto smo na početku razvoja?” postaće irelevantno, jer neće biti dovoljno ljudi da to pitanje postavi.
Korupcija i Pravna Nesigurnost: Nevidljivi “Porez” na Bosanskohercegovačku Stagnaciju
Ako su političke podjele okovi, a demografski kolaps iskrvarenje, onda je korupcija, praćena pravnom nesigurnošću, tihi, nevidljivi otrov koji paralizuje Bosnu i Hercegovinu već tri decenije.
Korupcija ovdje nije sporadična pojava. To je sistem – utkan u sve pore vlasti, ekonomije i, najtragičnije, u pravosudni aparat koji bi je trebao suzbijati. To je temeljni razlog zašto zemlja, bogata resursima i potencijalom, ne može da napravi iskorak iz vječitog “početka”.
Najgori u Regionu: Indeks Percepcije Korupcije
Najbolji barometar ovog problema je Indeks percepcije korupcije (CPI) koji objavljuje Transparency International (TI). Rezultati su porazni i jasno pokazuju trend nazadovanja:
- Ponos na dnu: Prema CPI-u za 2024. godinu (koji mjeri percepciju korupcije u javnom sektoru), Bosna i Hercegovina je jedna od najlošije pozicioniranih zemalja u Evropi.
- Decenija pada: BiH je u posljednjih desetak godina zabilježila najveći pad u regionu, pokazujući da se problemi sistemski pogoršavaju, a ne rješavaju.
- Autokratski skor: Sa indeksom koji se kreće u opsegu rezultata koji se obično povezuju s nedemokratskim režimima, BiH se nalazi na dnu Zapadnog Balkana, signalizirajući da je korupcija postala uobičajeni način funkcionisanja.
Tri stuba sistemske korupcije
Korupcija u BiH je destruktivna jer nije fokusirana samo na sitne usluge (tzv. “mala korupcija”), već na visoku, sistemsku korupciju koja utiče na makroekonomske tokove i pravnu državu.
1. Partitokratska alokacija resursa
Na političkom nivou, korupcija se manifestuje kao partijska kontrola javnih preduzeća i administrativnog aparata. Poslovi, tenderi i pozicije dijele se po ključu lojalnosti, a ne kompetencije.
- Javne nabavke: Najveći generator korupcije, gdje se cijene umjetno naduvavaju, a kvalitet rada zanemaruje, isključivo radi izvlačenja novca iz budžeta u privatne džepove.
- Političko zapošljavanje: Administracija je preglomazna i neefikasna jer služi kao socijalna baza za političke stranke, a ne kao servis građana.
2. Pravosudni sistem kao najslabija karika
Ovo je najkritičniji aspekt. Borba protiv korupcije je osuđena na propast kada je pravosuđe blokirano ili pod političkim uticajem.
- Odsustvo procesuiranja “Visoke Korupcije”: Pravosnažno okončani predmeti za korupciju uglavnom se svode na sitnu korupciju, dok najkrupnije afere koje uključuju političke moćnike i milionske iznose ostaju nerasvijetljene.
- Pravna nesigurnost: Kada investitor ne može da se osloni na sud da će mu zaštititi vlasništvo, ugovor ili naplatiti dug, on neće ni doći. Nedostatak vladavine prava tjera i strane i domaće ulagače.
3. Cijena ulaska na tržište
Za biznis, korupcija je nevidljivi “koruptivni porez”. Svaki novi projekat, svaka dozvola, pa čak i obična inspekcija, opterećeni su dodatnim troškovima koji nemaju veze sa zakonom.
- Destimulisanje preduzetništva: Pošteni preduzetnici, koji odbijaju plaćanje mita ili ne žele da se bave političkim sponzorstvom, automatski se dovode u nepovoljan položaj. To guši inovativnost i ohrabruje sivu ekonomiju (koja se procjenjuje na visok procenat BDP-a), jer se mnogi radije kreću izvan sistema.
- Odliv mladosti zbog nepravde: Odlazak mladih nije motivisan samo platom, već osjećajem nepravde – spoznajom da je napredovanje u BiH nemoguće bez veza, knjižice i plaćanja tarife.
Zaključak: Politička volja je jedini lijek
Dok god postoji politička kontrola nad pravosudnim institucijama, i dok god postoji interes vladajućih elita da održavaju status quo radi ličnog bogaćenja, Bosna i Hercegovina će ostati zaglavljena u ovom koruptivnom blatu.
Integracija u Evropsku uniju i ispunjavanje 14 ključnih prioriteta služe kao vanjski pritisak, ali suštinska promjena mora doći iznutra. Ona mora započeti deblokadom pravosuđa i uspostavljanjem principa nulte tolerancije prema korupciji na svim nivoima. Bez obnavljanja vladavine prava, nikakva ekonomska strategija niti demografska mjera neće uspjeti da ovu zemlju pomaknu s mrtve tačke.
Između Supervizije i Odgovornosti: Uloga Međunarodne Zajednice i Buđenje Civilnog Društva
U prethodnim analizama, dotakli smo se političke paralize, demografskog egzodusa i sistemske korupcije. Posljednji stub naše kolumne mora se osvrnuti na Međunarodnu zajednicu (MZ), entitet koji je Bosnu i Hercegovinu spasio od rata, ali je, nehotice ili namjerno, zadržao u stanju političke besvijesti. Takođe, moramo ukazati na jedini izvor optimizma: Civilno društvo.
Međunarodna zajednica: Od spasitelja do katalizatora stagnacije
Uloga MZ-a, oličena primarno kroz Visokog predstavnika (OHR) i Vijeće za implementaciju mira (PIC), centralna je za razumijevanje bh. zastoja.
1. Dejtonska formula – Prokletstvo i Spas
Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio sistem u kojem je OHR krajnji autoritet za tumačenje civilnog aspekta. Ovlasti Visokog predstavnika, tzv. “Bonska ovlaštenja” (uklanjanje zvaničnika, nametanje zakona), bile su u početku ključne za uspostavljanje mira, jedinstvene valute, dokumenata i reintegraciju.
- Problem pretjerane intervencije: U ranim poslijeratnim godinama, snažna supervizija je sprječavala domaće političare da preuzmu punu odgovornost. Naviknuti na to da će “neko izvana” riješiti krizu ili nametnuti nepopularne reforme, domaći akteri su naučili igrati na kartu blokade, čekajući stranu intervenciju.
- Problem povlačenja: Kasniji period, obilježen željom MZ-a da se “vlasništvo” nad procesima prebaci na domaće snage, bio je obilježen nedosljednim i mlakim intervencijama. U trenutku kada su domaće elite shvatile da su bonske ovlasti u praksi manje rigidne, započela je strategija permanentne političke krize i blokade.
- Konflikt interesa: Kritičari često ističu da je MZ, u želji da održi mir po svaku cijenu, tolerisala etnonacionalističke političke prakse koje su direktno sabotirale vladavinu prava i ekonomski razvoj. To je stvorilo sistem u kojem su političari bili nagrađeni za podjele, a ne za reforme.
2. Evropska unija – Burokratska Šargarepa
Proces evropskih integracija je jedina formalna poluga za promjene. Međutim, i taj proces je spor:
- Sporost i dvosmislenost: Dugačak put ka statusu kandidata i stalno odlaganje implementacije 14 ključnih prioriteta omogućili su političarima da reforme tretiraju kao tehničku vježbu, a ne kao suštinsku transformaciju društva.
- Finansijska pomoć bez promjene kursa: Iako EU i druge organizacije (UNDP, IOM, UN) ulažu značajna sredstva u razvojne projekte, podršku civilnom društvu i infrastrukturu, ta se pomoć često “utopi” u koruptivnom sistemu i ne dovodi do sistemske promjene u vladavini prava i javnoj upravi.
Glas protiv tišine: Snaga civilnog društva
U senci političkog cinizma i spoljne nedosljednosti, jedini tračak nade za stvarni razvoj leži u aktivnim, nekorumpiranim dijelovima društva.
- Nezavisni mediji i NVO: Novinari, analitičari i aktivisti civilnog društva konstantno su glas razuma i kritike. Oni jedini dosljedno prozivaju korupciju, prate tokove novca i bore se za transparentnost. Oni su ključni watchdog sistem, posebno u odsustvu funkcionalnog pravosuđa.
- IT sektor i dijaspora: Inovativni IT sektor u BiH, koji posluje uprkos, a ne zahvaljujući državi, dokaz je ogromnog ekonomskog potencijala. Takođe, dijaspora, koja godišnje šalje doznake veće od stranih investicija, predstavlja kapitalni, ali neiskorišteni resurs.
- Protesti i aktivizam: Iako rijetki, građanski protesti i lokalne inicijative (za zaštitu rijeka, borbu protiv zagađenja, reformu obrazovanja) dokaz su da se građanska svijest budi.
Zaključni poziv
Bosna i Hercegovina je na samom početku razvoja ne zato što joj nedostaju resursi, već zato što joj nedostaje politička hrabrost i pravna država. U tri decenije poslije rata, političke elite su uspjele pretvoriti ustavni okvir u instrument za lično bogaćenje i opstanak na vlasti, pritom žrtvujući budućnost generacija.
Jedini izlaz iz ovog zamrznutog konflikta i ekonomske paralize leži u punom preuzimanju odgovornosti od strane domaćih aktera, uz insistiranje civilnog društva i građana na vladavini prava – onoj istoj vladavini prava koja je kamen temeljac svakog razvijenog evropskog društva.
Ako se Bosna i Hercegovina želi pomaknuti sa startne linije, mora prestati čekati da je neko gurne. Mora preuzeti odgovornost i stvoriti funkcionalnu državu, jer su mladi ljudi koji svakodnevno odlaze, najveći svjedoci tog 30-godišnjeg neuspjeha.
