Evo pregleda glavnih aspekata samoupravljanja i konteksta nestanka radničke svojine (koja je u Jugoslaviji formalno nazvana društvena svojina):
Samoupravljanje: Osnovni Pojam
Samoupravljanje je bio jedinstveni socijalistički model razvijen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) nakon raskida s Informbiroom 1948. godine. Zvanično je uvedeno 1950. godine donošenjem Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva.
- Definicija: Sustav u kojem su radnici (radni kolektivi) u poduzećima (Organizacijama udruženog rada – OUR) trebali samostalno i neposredno odlučivati o proizvodnji, raspodjeli dohotka i svim važnim pitanjima unutar svoje radne organizacije.
- Cilj: Ukidanje najamnog odnosa, sprječavanje otuđenja (i državne i privatne) svojine nad sredstvima za proizvodnju, i postizanje “trećeg puta” između sovjetskog državnog socijalizma i zapadnog kapitalizma.
- Ključni Organi: Radnički savjeti i zborovi radnika bili su glavna tijela odlučivanja.
Društvena Svojina (Radnička Svojina) i Njen Nestanak
Ključni element samoupravljanja bila je društvena svojina nad sredstvima za proizvodnju.
Što je Društvena Svojina?
- To nije bila ni državna (vlasnik država) ni privatna (vlasnik pojedinac) svojina.
- Teorijski, pripadala je svima i nikome, odnosno “udruženom radu” (radničkoj klasi). Radnici su imali pravo da je koriste i njome upravljaju, ali ne i da je prisvoje, prodaju ili naslijede kao privatno vlasništvo.
- Upravo je to bio mehanizam za ostvarivanje radničkog upravljanja (samoupravljanja).
Slabosti i Nestanak Sadržaja
Iako je ideja bila revolucionarna, u praksi su se javljali strukturalni problemi, što je dovelo do nestanka samoupravnog sadržaja u društvenim odnosima mnogo prije formalnog raspada države:
- Birokratizacija: Iako su radnički savjeti postojali, stvarna moć često je bila u rukama partijskih i tehno-birokratskih elita (direktori, rukovodioci, partijski sekretari). Partija je provodila jaku kadrovsku politiku.
- Formalizam: Velike strateške odluke donosile su se na višim nivoima (općine, republike, federacija, komore, Savezi sindikata), dok su radnici na nižim nivoima često odlučivali o manjim pitanjima.
- Regionalne Nejednakosti: Sukob između bogatijih i siromašnijih republika oko raspodjele zajedničkih sredstava (budžet, Fond za nerazvijene) otežavao je funkcioniranje sistema.
Formalni Nestanak
Društvena svojina je formalno nestala procesom privatizacije i tranzicije u tržišnu ekonomiju nakon raspada SFRJ, početkom 1990-ih godina.
- U novonastalim državama, poduzeća koja su bila u društvenoj svojini pretvorena su u državno vlasništvo, a zatim privatizovana (prodata privatnim vlasnicima) kao dio tranzicije.
- Ovaj proces je označio i konačan krah jugoslavenskog modela samoupravljanja i prelazak na dominantno privatno i državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.
Zaključak
- Samoupravljanje je bio jedinstveni jugoslavenski eksperiment radničke kontrole i odlučivanja.
- Radnička svojina (društvena svojina) je bila pravni temelj tog sustava.
- Iako je samoupravljanje donijelo značajne rezultate u prvim desetljećima, birokratizacija i ekonomski problemi su doveli do nestanka njegovog stvarnog sadržaja.
- Konačni nestanak društvene svojine i samoupravljanja dogodio se s raspadom SFRJ i uvođenjem tržišne ekonomije i privatizacije početkom 1990-ih.
-
Ekonomske Posljedice Samoupravljanja (SFRJ)
Samoupravljanje je donijelo značajne prednosti u određenom periodu, ali je s vremenom rezultiralo ozbiljnim strukturalnim i ekonomskim slabostima koje su kulminirale krizom 1980-ih.
✅ Pozitivni Aspekti
- Početni Rast i Modernizacija: U ranim fazama (50-e i 60-e), sistem je omogućio brzu industrijalizaciju i urbanizaciju. Došlo je do značajnog rasta BDP-a i boljeg životnog standarda u usporedbi s ostalim zemljama Istočnog bloka.
- Veća Motivacija: Teorijski, radnici su imali veći interes za rezultate poslovanja jer su direktno utjecali na raspodjelu dohotka (lične dohotke i fondove poduzeća).
- Tržišni Elementi: Uvođenjem tržišnih mehanizama (za razliku od strogo centralnog planiranja u SSSR-u), jugoslavenska poduzeća su bila izloženija konkurenciji, što je u nekim sektorima poticalo efikasnost i izvoz.
Negativni Aspekti i Nestanak Efikasnosti
Glavni ekonomski problemi razvili su se zbog suštinskih kontradikcija sistema:
1. Problem Vlasništva i Odgovornosti
- “Tragedija zajedničkog dobra”: Budući da društvena svojina nije imala jasnog vlasnika (pripadala je svima i nikome), izostala je jasna odgovornost za dugoročno ulaganje i efikasno upravljanje kapitalom.
- Skraćivanje “horizonta odlučivanja”: Radnici su imali tendenciju da prioritet daju visokim ličnim dohocima na račun reinvestiranja u tehnološku modernizaciju i proširenje kapaciteta. To je dugoročno smanjivalo konkurentnost poduzeća.
2. Inflacija i Zaduženost
- Prekomjerno kreditiranje: Poduzeća (OUR-i) su često, uz političku podršku, uzimala velike kredite od banaka koje su također bile pod kontrolom političkih struktura (tzv. “politička banka”), bez striktne ekonomske odgovornosti za njihovo vraćanje.
- Eksterno zaduživanje: Od 1970-ih, Jugoslavija je počela masovno da se zadužuje na Zapadu. Javni dug je sa $1.4$ milijarde dolara 1966. godine narastao na oko $20$ milijardi dolara do 1980. godine. Kriza 1980-ih, uz rast kamata na svjetskom tržištu, učinila je taj dug neizdrživim.
3. Politički Utjecaj
- Politička alokacija (Investicije): Važne investicione odluke često su donošene na političkoj razini (općine, republike) kako bi se zadovoljile regionalne potrebe i ostvarili politički ciljevi, a ne na osnovu ekonomske isplativosti. To je dovelo do “političkih tvornica” i dupliciranja kapaciteta.
- Hiperinflacija: Nekontrolisano zaduživanje i izdavanje novca za pokrivanje neefikasnosti doveli su Jugoslaviju u stanje galopirajuće inflacije krajem 80-ih, što je bio jasan znak ekonomskog sloma.
Pravni Temelji Društvene Svojine
Pravni put samoupravljanja i društvene svojine bio je složen i mijenjao se kroz ključne pravne akte SFRJ:
Pravni Akt Godina Ključni Značaj za Samoupravljanje Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva 1950. Uvođenje samoupravljanja. Radnicima se formalno prenose upravljačka prava s države. Ustavni Zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja 1953. Potvrda i uobličavanje samoupravljanja kao temelja cjelokupnog društvenog sistema. Ustav SFRJ 1963. Proširenje samoupravljanja na sve sfere društva (škole, zdravstvo, kultura). Koncept društvenog vlasništva se učvršćuje. Ustav SFRJ 1974. Uvođenje Organizacija Udruženog Rada (OUR) i složenog sistema dogovaranja i sporazumijevanja, što je trebalo povećati direktno učešće radnika, ali je u praksi stvorilo izuzetno kompleksnu i neefikasnu birokraciju. Zakon o udruženom radu (ZUR) 1976. Detaljno razrađuje sve aspekte samoupravljanja, od stvaranja dohodaka do samoupravnog sporazumijevanja. Transformacija Svojine Nakon Raspada SFRJ
Društvena svojina prestaje postojati u tranzicijskom periodu (početak 90-ih) donošenjem zakona o privatizaciji u novonastalim državama.
- Prelazak u Državno vlasništvo: Prvi korak je bio da se nejasna društvena svojina po sili zakona pretvori u državnu svojinu (npr. Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu u Republici Srpskoj 1993.).
- Privatizacija: Nakon toga slijedio je postupak privatizacije, gdje je to državno vlasništvo prodavano, transformiralo se u dionički kapital, ili na drugi način prelazilo u ruke privatnih poduzeća ili pojedinaca, čime je konačno nestala ideja radničke svojine.
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
