U zimu 1922. godine Nikola Tesla je u sobi hotela New Yorker sjedio sam, kao i mnogo puta ranije. Bio je star, osiromašen i zaboravljen. Čovjek koji je dao svijetu izmjeničnu struju, radio, bežičnu komunikaciju i stotine patenata živio je skromno, gotovo neprimjetno, hraneći se keksom i mlijekom i provodeći dane hraneći golubove u parku ispred hotela.
Ali nije hranio bilo koje golubove. Među njima je bila jedna posebna, bijela golubica, s nježnim sivim mrljama oko očiju. Dolazila bi svakog dana na njegov prozor, kao da zna tačno gdje pripada. Tesla nije krio koliko mu je značila. Govorio je jasno i bez ironije:
„Volio sam tu golubicu kao što muškarac voli ženu.“
Imao je gotovo ritualan odnos prema tim pticama. U jednom periodu života hranio ih je na stotine, trošeći posljednji novac na posebne smjese za bolesne golubove, uvjeren da svako živo biće nosi dio kosmičke energije. Vjerovao je da mu ta bijela golubica dolazi po pozivu misli, jer je često tvrdio da može mentalno komunicirati sa životinjama i da su one bliže prirodnim zakonima nego ljudi.
Jedne večeri, dok je radio u tišini svoje sobe, golubica je uletjela posljednji put. Nosila se teško, ranjena. Sletjela je na njegov dlan, pogledala ga i lagano spustila glavu. Umrla je tu, dok je Tesla sjedio nijem i nepomičan. Kasnije je o tom trenutku rekao:
„Te noći, kad je ona umrla, osjetio sam da se nešto ugasilo u meni. Moj život više nije imao smisla.“
Nikada se nije oženio. Govorio je da su mu nauka i rad oduzeli potrebu za porodičnim životom, ali je priznao da je prema toj golubici osjećao najdublju emocionalnu vezu u svom životu. U istoj sobi hotela New Yorker u kojoj je hranio golubove, čuvao je nacrte ideja koje nikada nisu realizirane, od sistema besplatne energije za cijeli svijet do oružja koje je nazvao zrakom smrti.
Kada je umro 1943. godine, američke vlasti su zaplijenile njegove papire. Dio njih nikada nije vraćen javnosti, što je dodatno produbilo misterij oko njegovog uma i njegovih ideja. Ironično, čovjek koji je osvijetllio svijet živio je posljednje godine gotovo u mraku, ali je do kraja vjerovao da prava svjetlost ne dolazi iz reflektora nego iz tihe povezanosti između bića.
Danas njegovo ime nose jedinica za magnetnu indukciju, automobili, škole i ulice. Ali on je svoje posljednje dane proveo sa pticom i sjećanjima.
Jer geniji ponekad ne traže aplauz. Samo nekoga da sleti na njihov dlan kad padnu.
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
