Posted in

Teorija o autohtonosti Slovena na Balkanu

Teorija o autohtonosti Slovena na Balkanu: Alternativni pogled na poreklo

Tradicionalna naučna paradigma o poreklu Slovena, zasnovana na arheološkim, lingvističkim i istorijskim izvorima, tvrdi da su Sloveni narod koji se u 6. i 7. veku nove ere doselio na Balkan iz oblasti današnje istočne Poljske, zapadne Ukrajine i južne Belorusije — tzv. praslovenske postojbine. Prema toj teoriji, seobe su bile deo šireg procesa migracija naroda u kasnoj antici, kada su Sloveni, zajedno sa drugim grupama, koristili oslabljenu odbranu Istočnog Rimskog (Vizantijskog) carstva da naseljavaju nove teritorije.

Međutim, u poslednjim decenijama pojavila se alternativna teorija koja sve više privlači pažnju šire javnosti, ali i nekih istoričara, arheologa i publicista. Prema toj hipotezi, Sloveni nisu došli na Balkan u 6–7. veku, već su oduvek bili autohtoni narod na ovim prostorima. Po ovom gledištu, upravo je Balkan prapostojbina Slovena, a migracije su išle u suprotnom pravcu – sa Balkana prema severu i istoku, preko Karpata u oblasti današnje istočne Evrope.

Osnovni argumenti zagovornika autohtonističke teorije

  1. Antički izvori: Zagovornici ove teorije ukazuju na to da su neki antički pisci, poput Herodota i Plinija Starijeg, pominjali narode koje poistovećuju sa Slovenima mnogo pre 6. veka. Neki interpretiraju termine poput „Veneti“, „Serboi“ ili „Iliri“ kao moguće rane Slovene, i tvrde da su Vizantinci zapravo svedočili pokretima već postojećih naroda, a ne doseljavanju nepoznate etničke grupe.

  2. Toponimija i jezik: Navodi se da brojni slovenski toponimi na Balkanu ukazuju na duboko ukorenjeno prisustvo slovenskog jezika koje ne bi moglo nastati tek u nekoliko vekova nakon navodnog doseljavanja. Takođe, ukazuju na snažnu sličnost između slovenskih jezika i jezika starih balkanskih naroda (npr. Tračana, Ilira, Dardanaca), sugerišući jezički kontinuitet.

  3. Arheološki nalazi: Alternativni tumači arheoloških nalaza tvrde da ne postoji jasan arheološki diskontinuitet koji bi ukazivao na naglu smenu stanovništva u 6. i 7. veku. Umesto toga, uočavaju kontinuitet materijalne kulture, što bi ukazivalo na to da se lokalno stanovništvo samo preoblikovalo pod novim političkim i društvenim uslovima, a ne da je zamenjeno novim došljacima.

  4. Kritika vizantijskih izvora: Postoji sumnja u pouzdanost vizantijskih autora kao što su Prokopije i Jordanes, koji su među prvim piscima koji beleže “dolazak” Slovena. Po mišljenju nekih teoretičara, ovi autori su svoje podatke zasnivali na političkim narativima i predrasudama, a ne na preciznim etnografskim uvidima.

Kritike i osporavanja

Zvanična nauka većinom odbacuje ovu teoriju, smatrajući je pseudonaučnom. Glavne primedbe su:

  • Nedostatak lingvističke potpore: Većina lingvista smatra da se razvoj slovenskih jezika najbolje objašnjava migracijama iz jedinstvene praslovenske oblasti, a ne iz razuđene balkanske teritorije.

  • Izvori iz 6. i 7. veka: Vizantijski izvori jasno prave razliku između Slovena i ranijih balkanskih naroda.

  • Politička motivacija: Kritičari navode da su neke verzije autohtonističke teorije motivisane savremenim nacionalističkim ideologijama i potrebom da se Balkanu pripiše „stariji“ kulturni identitet.

Zaključak

Teorija o autohtonosti Slovena na Balkanu predstavlja interesantan pokušaj reinterpretacije istorije i poziva na dublju analizu postojećih podataka. Iako se većina naučne zajednice drži tradicionalnog modela slovenskih migracija, važno je da se istraživanja nastave otvoreno i bez ideoloških pritisaka. U svakom slučaju, ova teorija podseća na to da istorija nije uvek sasvim jednoznačna i da pitanja porekla naroda zaslužuju stalno preispitivanje u svetlu novih saznanja.

Za preuzimanje ovog članka treba navesti izvor teksta te postaviti link prema ovoj stranici.

Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *