Tražio sam Boga među kršćanima i na križu, u mirisu tamjana i jeku crkvenih zvona, ali tamo nađoh samo simbole i tišinu kamena. Pođoh potom u drevne paganske hramove, gdje su vjetrovi zavijali kroz polomljene stupove zaboravljenih božanstava; tamo ni traga od Njega, samo prašina onoga što je nekad bila ljudska nada.
Uđoh u mračne, vlažne planinske pećine Hire, tražeći onaj prvi drhtaj Objave, i stigoh čak do pustinjskih prostranstava Kandahara, ali Bog ne bijaše u tami pećina niti u vrelini pijeska. Čvrsto riješen da dotaknem samo nebo, pođoh na ledene vrhove planine Kavkaza, vjerujući da stanuje u visinama iznad oblaka. A tamo? Tamo nađoh samo staništa orlova i hladni, ravnodušni vjetar koji ne odgovara na ljudska pitanja.
Put bez putokaza
Onda usmjerih svoju potragu u Meku, na Kabu, to sveto utočište starih i mladih, srce oko kojeg se okreću milioni duša. Kružio sam sa gomilom, tražeći Ga u crnom kamenu i molitvama koje su se uzdizale kao dim… ali Boga ni tamo ne bijaše. Bijaše to samo mjesto sjećanja, a Onaj kojeg sam tražio izmicao je svakom obredu.
Okrenuvši se hladnom razumu i filozofiji, potražih Ga u logici Avicene, u dubokim mislima onih koji su pokušali mjeriti svemir perom i mastilom. Ali u njihovim djelima, među redovima o uzroku i posljedici, nađoh samo definicije, a ne Život. Pođoh potom na mjesto Poslanikovog iskustva, onaj uzvišeni trenutak velike pojave Boga „na samo dva metra od njega“, ali Bog ne bijaše čak ni tamo, na tom mjestu s kojeg je nekada davno odjeknula Istina.
Posljednje utočište
Umoran od koraka, od daljina i visina, sjedoh na rub vlastitog postojanja. Svijet se utišao, a glasovi mudraca postali su samo daleki šapat. U toj tišini, gdje prestaje svaka nauka i svaki obred, zatvorih oči. Prestadoh gledati vani i, prvi put, usudih se pogledati unutra.
Najzad, pogledah u svoje vlastito srce i tu Ga vidjeh; ni na kojem drugom mjestu On nije bio.
Nije stanovao u hladnom mermeru hrama, niti u mastilu starih knjiga. Nije bio u dalekom nebu, niti u prašini hodočasničkih puteva. Bio je tu, u svakom otkucaju, u onoj nevidljivoj niti koja veže bol i radost, u dahu koji se rađa iz ničega. Cijeli svemir koji sam prehodao bio je samo ogledalo, a ja sam bio putnik koji je tražio izvor dok mu je rijeka tekla kroz grudi. Bog nije bio cilj puta – On je bio onaj koji korača u mojim cipelama.
