Jesen je u Bosni te 2025. godine udarila silovito. Nije to bila ona blaga, sunčana kasna bablja jesen, već prohladna, vlažna, siva prikaza koja se uvlačila pod kožu. A pod kožu se uvlačila i gorčina Petru.
Petar je stajao kraj prozora svog skromnog stana u predgrađu, naslonjen na štok. Šesta decenija mu je kucala na vrata, ne sa slavljem, već s otkazom u džepu. Pedeset devet godina. Godina vjernog rada u istoj firmi, koja se “reorganizovala”. Prepustili su ga hladnom vjetru i još hladnijem birokratskom sistemu.
Gledao je krošnje stare jabuke u dvorištu. Sve je otpalo. Samo je jedna jedina, tvrda, rumena jabučica, prkosila gravitaciji i vjetru, držeći se na tankoj, ogoljeloj grani.
“Eto, k’o ti ja, jabučice”, promrmljao je Petar, a glas mu je bio grub od neupotrebe. Žena mu je preminula prije nekoliko godina, djeca su rasijana po svijetu – jedno u Irskoj, drugo u Njemačkoj. Zovu, brinu se, šalju novac, ali njega je tištila praznina u kući i osjećaj da je “zaboravljen”. Zaboravljen od društva, od sistema, od svojih nekadašnjih kolega. Postao je statistika.
Jutro bi započinjao turskom kafom i pogledom na oglase za posao. Svaki oglas kao šamar: Mlađa, energična osoba… Poželjno iskustvo u IT sektoru… Pedeset devet godina nije bilo iskustvo, već teret. Energije je imao, ali se utapala u moru sumnje.
Jedne subote, dok je listao novine, u rubrici “Oglasi Mještana” ugledao je nešto neobično:
Tražimo Pomoćnika u Popravci Starih Stvari. Znanje rada s drvetom, malo elektrike, strpljenje i volja za priču su prednost. Adresa: Zanatska radnja “Stari Zanat”, preko puta pijace.
Petar je bio majstor za sve. Onaj tip čovjeka koji ne baca ništa dok ne pokuša popraviti tri puta. No, oglase u novinama je ignorisao, fokusirajući se na online portale.
Odlučio je otići, više iz radoznalosti nego iz nade. Zanatska radnja “Stari Zanat” bila je mala, zagušena mirisom laka, piljevine i prašine. Vlasnica je bila Ajla, mlada žena, tek u tridesetima, s vragolastim očima i rukama umrljanim bojom.
“Dobar dan,” reče Petar stidljivo. “Dobar dan, izvolite, je l’ vam nešto za popravku?” upita Ajla s osmijehom. “Ne, ja… vidio sam oglas. Ja sam Petar. Imam… imam volje i znam s drvetom.”
Ajla ga pogleda. Vidjela je sijedu kosu, izborano lice, ali i iskru u očima. Vidjela je čovjeka koji je navikao da radi. “Sjedite, Petre. Niste me razočarali. Očekivala sam da se niko neće javiti. Svi bi danas da klikaju. Ja trebam nekog ko zna da popravlja, a ne da zamjenjuje.”
Petar je počeo raditi sutradan. Nije to bila stalna pozicija s punim radnim vremenom, već pomoć, nekoliko sati dnevno, plaćeno pošteno. Popravljao je Ajlinim mušterijama stare stolice, vraćao u život lampe iz sedamdesetih, mijenjao brave na ormarićima.
Ono što je bilo najvažnije, počeo je da priča. Ajla je voljela priče. “Petre, pričaj mi kako se nekad ovo radilo,” pitala bi dok bi on brusio staru komodu. Petar bi pričao o mladosti, o zanatima, o Bosni kakva je bila. Vratio se u život.
Pedeset devet godina je postalo iskustvo, a ne teret. Njegove sijede nisu bile znak starosti, već mudrosti. Ajla mu je dala ono što mu je nedostajalo: svrhu i ulogu.
Tog decembarskog jutra, prvi snijeg je počeo padati. Petar je dolazio na posao i, prije nego što je ušao u radnju, pogledao je svoje drvo. Jabučica je i dalje visila, sad obložena tankim slojem inja. Bila je znak da se prkosna nada drži i u najhladnijoj zimi.
Zaboravljen? Možda od onih kojima nije stalo. Ali, zapamćen i potreban u maloj, toploj radnji gdje se stare stvari nisu bacale, već su se popravljale – baš kao i ljudska srca. Njegova jesen je bila hladna, ali je u njoj pronašao mali plamen koji je bio početak njegove najtoplije zime.
