U Sarajevu, u decembru 1935. godine, rodila se djevojčica koja će kasnije postati jedno od najprepoznatljivijih lica jugoslavenskog glumišta – Semka Sokolović-Bertok.
Bila je dijete Rasima i Abide Sokolović, iz porodice za koju se pričalo da vuče porijeklo čak od Mehmed-paše Sokolovića. Otac joj je umro kad su joj bile samo tri godine, a od tada je majka Abida sama podizala Semku i njenu sestru Bademu, koja je kasnije postala slavna operska pjevačica.
Još kao djevojčica, Semka je pokazivala neobičnu energiju, igrala je fudbal s dječacima u mahali, veslala na Miljacki, mačevala se i pobjeđivala u šahu. Malo ko zna da je osam puta bila šahovska prvakinja Hrvatske, i to dok je paralelno gradila glumačku karijeru. Jednom prilikom je na pauzi između dvije predstave u kazalištu Gavella, u garderobi odigrala šahovsku partiju protiv poznatog majstora – i pobijedila ga, hladnokrvno, u frizuri i kostimu iz Krležinog „Kraljeva“.
Kad je došla na prijemni ispit na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, pred komisijom kojom je predsjedavao Branko Gavella, izabrala je da recituje stihove iz „Smrti Smail-age Čengića“. Govorila ih je sa strašću, s onom bosanskom snagom i drhtajem u glasu koji ne možeš naučiti, i odmah je primljena.
„Ova djevojka ne glumi – ona gori“, rekao je Gavella nakon njenog ispita.
U kazalištu Gavella provela je četrdeset godina. Bila je stub pozorišta, žena koja je svaku ulogu pretvarala u događaj. Publika je pamtila njen glas, onaj pomalo hrapav, pun topline i ironije. Na sceni je znala biti i kraljica i prosjakinja, i majka i dijete. Uloge u Krležinim djelima bile su joj posebno bliske, Anka iz „Kraljeva“ i Ana Petrovna iz „Drame bez naslova“ postale su dio njene legende.
Film „Kod amidže Idriza“ donio joj je novu publiku i novu ljubav. U toj ulozi, Semka je utjelovila sve ono što je nosila u sebi, toplinu, tugu, dostojanstvo i prkos. Snimanje nije bilo lahko, u jednom trenutku joj je pozlilo, ali je odbila prekinuti scenu.
„Ako sad stanem, Idriz će mi zamjeriti“, rekla je uz osmijeh i nastavila igrati.
Taj film je postao jedno od najemotivnijih djela bosanskohercegovačke kinematografije.
Izvan scene, Semka je bila posebna po duhovitosti. Znala je nasmijati i najtmurnije ljude. Kad bi neko rekao da ne zna kako izdržava toliku strast i energiju, odgovarala bi:
„Ja sam s Balkana, sine. Mi ne izgaramo, mi tinjamo dok sve ne sagori.“
Upoznala je svog supruga, šahovskog majstora i sportskog novinara Marija Bertoka, u zagrebačkom šahovskom klubu. Ljubav se rodila između dvije partije. Voljeli su pričati, putovati, igrati bridž i šah. Često su znali organizovati male kućne turnire, gdje bi Semka, uz šalu i smijeh, pobijedila sve, pa i vlastitog muža.
Iako je radni vijek provela u Zagrebu, Sarajevo je uvijek nosila u srcu. Znala je reći:
„Sarajevo ti je kao rana – zaraste, ali kad se sjetiš, zaboli i zamiriše na djetinjstvo.“
Nažalost, kad je kazalište Gavella slavilo 50 godina postojanja, nisu je pozvali na proslavu. Taj trenutak ju je povrijedio, ali nije o tome govorila. Samo je kratko rekla:
„I to je život – nekad te pozovu kad te nema, a zaborave kad si tu.“
Semka je preminula 2008. godine, u Zagrebu, od posljedica moždanog udara. Ispraćena je s Mirogoja uz tihe aplauze kolega, prijatelja i običnih ljudi. Jer Semka nije bila samo glumica, bila je simbol vremena u kojem su emocije bile važnije od aplauza.
„Gluma nije profesija“, govorila je, „to je stanje duše. Ili te ima, ili te nema.“
A Semke je bilo – u svakoj riječi, u svakom liku, u svakoj suzi i u svakom osmijehu koji je ostavio trag.
Magel Dias
