Američki ratni dopisnik V. Bernstein poslao je 1944. godine izvještaj koji je mnoge u svijetu ostavio bez daha. U njemu je opisao fenomen jugoslavenskog partizanskog pokreta i maršala Tita, čovjeka koji je, prema njegovim riječima, komandovao vojskom kakvu svijet dotad nije poznavao. Bernstein je naglasio da Tito nije vodio samo gerilce, nego pravu vojsku, organizovanu, opremljenu i brojnu, vojsku od 36 divizija koja je uspjela vezati za sebe čak 300.000 neprijateljskih vojnika. U tom trenutku, partizani su se borili protiv više Nijemaca nego Peta i Osma saveznička armija zajedno.
No, ono što je Bernsteina posebno fasciniralo bila je jedna neočekivana stvar – pjesma.
U svom izvještaju zapisao je kako su partizani pjevali više nego ijedna vojska na svijetu. Nije to bilo bezazleno pjevušenje ili razbibriga, nego moćan izraz prkosa i volje za slobodom. Pjesma je bila njihovo oružje jednako kao i puška, znak da narod, unatoč strašnim stradanjima, nije izgubio duh.
Te pjesme nisu bile „sladunjave niti prigodne“, pisao je Bernstein. Bile su grube i snažne, jednako kao što je i sama vojska bila nesalomiva. Iz njih se osjećala odlučnost da se sloboda ne samo osvoji, nego i sačuva. To je za dopisnika bilo gotovo jednako važno kao i vojni uspjesi, spoznaja da postoji narod koji je, usred rata, nalazio snagu da pjeva i tako svijetu šalje poruku da neće pokleknuti.
U tim redovima, poslanim iz ratom razorene Jugoslavije, svijet je dobio rijetku sliku: sliku vojske koja vodi jednu od najtežih borbi Drugog svjetskog rata, ali istovremeno pronosi melodiju otpornosti, u kojoj se prepoznaje duh cijelog naroda.
“Po šumama i gorama…”
Magel Dias
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
