Nakon Titove smrti 1980. godine počele su se širiti najrazličitije priče o njegovom identitetu. Među najpoznatijima je ona da čovjek koji je vladao Jugoslavijom više od tri decenije zapravo nije bio Josip Broz rođen u Kumrovcu 1892. godine, već da je zamijenjen ruskim ili čak američkim agentom, ubačenim prije ili tokom Drugog svjetskog rata.
Legende su govorile da je pravi Broz poginuo na Sutjesci, nestao u njemačkom napadu na Drvar ili nestao negdje u Rusiji, dok je na njegovo mjesto postavljen “lažni Tito”.
Najpoznatiji dokument koji hrani ovu teoriju potiče iz 1955. godine, iz arhiva američkog FBI-ja. Tada je u njihov ured u Los Angelesu došao izvjesni Marijan John Markul, rodom iz Livna, i ispričao da čovjek kojeg svijet poznaje kao maršala Tita nije pravi Broz. Markul je tvrdio da je “originalni Tito” nestao u Rusiji 1937. godine, a da je kasnije zamijenjen ruskim agentom. Kao dokaz navodio je detalje iz vlastitih susreta s Titom. Prisjećao se da je pravi Broz bio visok gotovo 180 centimetara, dok je čovjek kojeg je upoznao poslije rata bio znatno niži, jedva 160 cm. Govorio je i da je pravom Titu nedostajalo nekoliko prstiju na lijevoj ruci, dok je “novi” imao svih deset i čak svirao klavir. Također je tvrdio da je Tito kojeg je upoznao govorio sa blagim ruskim naglaskom i mekšim tonom, dok je pravi Broz, kojega je navodno sreo još prije rata, bio oštriji i sasvim drugačiji. Dodao je i da je pravi Tito bio bolešljiv, patio od tuberkuloze i da ga je posljednji put vidio u Parizu sredinom tridesetih.
Markul nije bio jedini koji je vjerovao u ovu verziju. Prema njegovim riječima, i njegova sestra i otac smatrali su da čovjek u Beogradu nije pravi Tito. Čak je tvrdio da je o tome razgovarao i sa Aleksandrom Rankovićem, Titovim najbližim saradnikom, kasnije optuženim za prisluškivanje Tita, i skretanje sa ispravnog puta. No, svi ti navodi ostali su samo u formi iskaza, bez ijednog konkretnog dokaza. U FBI-jevim bilješkama zapisano je tek da nije poznato koliko su informacije pouzdane.
Ove teorije nastavile su živjeti decenijama, posebno zbog jedne zanimljivosti: i lingvisti su ponekad primjećivali da Tito ne govori sasvim tečno jezikom svojih sunarodnjaka, već da se u njegovom naglasku osjeti izvjesna ruska nota. No, to se objašnjava njegovim dugim boravkom u Sovjetskom Savezu prije Drugog svjetskog rata, a ne nužno time da je riječ o drugoj osobi.
Sve to, međutim, nikada nije potvrđeno ozbiljnim historijskim istraživanjem. Dokumenti, svjedoci iz Titovog užeg kruga, pa i činjenica da je bio prepoznat od strane svojih ratnih saboraca, govore protiv teorije o “lažnom Titu”. Priča o zamjeni ostaje više plod narodne mašte, teorija zavjere i intrigantna anegdota iz hladnoratovskog vremena, nego historijska činjenica.
Ipak, fascinacija idejom da je Jugoslavijom vladao čovjek kojem niko zapravo ne zna porijeklo, pokazuje koliko je Josip Broz bio enigma i za svoje savremenike, a još više za generacije koje su došle poslije njega.
Magel Dias
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
