Bio je tih februarski dan 1979. godine na brazilskoj obali, jedan od onih kada more izgleda bezazleno, a vrijeme kao da je odlučilo da se ništa važno neće dogoditi. Policajac Espedito Dijas privodio je smjenu kraju kada je zazvonio telefon. Rečeno mu je da se muškarac utopio na plaži Enseada.
Kada je stigao, zatekao je gotovo pustu obalu, tijelo koje je ležalo nepomično na pijesku i ženu austrijskog porijekla, Lizelot Bozart, koja je stajala pored njega, blijeda i nijema.
„Ništa više nisam mogao da uradim. Čovjek nije davao nikakve znakove života“, rekao je Dijas kasnije, bez slutnje da je upravo zaključio jedan od najmračnijih života dvadesetog stoljeća.
U tom trenutku, za njega je to bio samo još jedan tragičan slučaj. Šest godina kasnije, svijet je saznao da je taj neprimjetni utopljenik bio Jozef Mengele, jedan od najtraženijih nacističkih zločinaca, zloglasni ljekar iz Aušvica, čovjek kojeg je historija upamtila pod nadimkom „Anđeo smrti“.
Decenijama je Mengele uspijevao da živi skriven, pod lažnim imenima, mijenjajući države, pasoše i identitete. Kao i mnogi nacistički zločinci nakon Drugog svjetskog rata, najprije je pronašao utočište u Argentini, među snažnom njemačkom dijasporom i u političkoj klimi koja mu je bila naklonjena. Historičar Markos Guterman navodi da se Mengele tamo osjećao sigurno, gotovo spokojno, uvjeren da mu se ništa ne može dogoditi.
Ta sigurnost bila je samo privid. Kada su izraelski istražitelji 1959. godine uspjeli da mu se opasno približe, Mengele je pobjegao. Najprije u Urugvaj, zatim u Paragvaj, a na kraju u Brazil. Strah od hapšenja postao je njegova svakodnevica. U Brazil je došao isključivo zato što se panično plašio da će biti uhvaćen.
Iza njega je ostala prošlost ispunjena zločinima koji prevazilaze granice ljudske mašte. Kao ljekar u Aušvicu, Mengele je jednim pokretom ruke odlučivao ko će živjeti, a ko će odmah biti poslan u smrt. Posebno su ga zanimali blizanci, djeca, osobe s invaliditetom i patuljastim rastom. Oni su postajali žrtve eksperimenata koji nisu imali nikakve veze s naukom, već sa čistim sadizmom. Preživjeli su svjedočili o uranjanju u ključalu vodu, izlaganju ekstremnim temperaturama i pokušajima nasilne sterilizacije.
U Brazilu je živio povučeno, gotovo kao pustinjak. Koristio je imena Peter Hohbihler i kasnije identitet Volfganga Gerharda. Dane je provodio čitajući Getea i slušajući Štrausa, rijetko izlazeći iz kuće. Kada bi se pojavio u javnosti, bio je maskiran i često u pratnji pasa. Ljudi koji su ga zaposlili na plantaži kafe isprva nisu znali ko je on. Kada su saznali istinu, šutnja je kupljena strahom i novcem.
Dok je svijet tragao za njim i nudio milionske nagrade za informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenja, Mengele je svake noći spavao s pištoljem ispod jastuka. Godine su prolazile, a pravda ga nije sustizala. Čak ni kada ga je 1977. godine posjetio sin Rolf, nije pokazao ni trunku kajanja.
„Govorio mi je da je samo izvršavao naređenja“, svjedočio je kasnije sin, zapanjen hladnoćom i odsustvom savjesti.
Smrt ga je zatekla tiho i banalno, tokom kupanja u moru, daleko od sudnice, presude i suočavanja sa žrtvama. Sahranjen je pod lažnim imenom, a istina je izašla na vidjelo tek 1985. godine, kada su presretnuta pisma koja su razotkrila mrežu ljudi koji su mu godinama pomagali. Ekshumacija i DNK analiza potvrdile su ono što se dugo sumnjalo.
„Anđeo smrti“ izbjegao je sudsku kaznu, ali ne i istinu. Njegovo tijelo danas služi studentima forenzičke medicine u Sao Paulu, kao nijemi dokaz da zlo može dugo da se skriva, ali da njegovi tragovi nikada potpuno ne nestaju. Historija ga ne pamti po imenima pod kojima se skrivao, već po patnji koju je ostavio iza sebe i po opomeni da neki zločini nikad ne zastarijevaju.
Autor teksta: Magel Dias;preuzeto sa fejbuka
