Ovo je potresna osnova za dramu koja istražuje psihološki ponor pojedinca usred mehanizacije uništenja. Priču sam proširio, naglašavajući kontrast između tehnološke moći i ljudske krhkosti, uz strogu lektorsku obradu kako bi ton ostao dostojanstven, težak i emotivan.
Krhotine neba: Ples nad ponorom
Ljeto 1966. godine u Vijetnamu nije donijelo samo vrućinu; donijelo je težak, ljepljiv miris sagorjelog kerozina i vlažne zemlje koja kao da je isparavala pod pritiskom neprekidne agresije. Kapetan Victor Vizcarra sjedio je u kokpitu svog F-105 Thunderchiefa, te mašine od čelika i bijesa, dok je sjekao zrak iznad sjevernog dijela zemlje. Amerika je u to vrijeme svoju vojnu moć usmjerila protiv naroda koji je, stiješnjen između ideologija i džungle, branio svaki pedalj svog tla.
Trenutak loma
Misija je bila rizična, a odgovor sa zemlje brutalan. Kada je prva granata protuavionske artiljerije probila trup, avion je zastao, uzdahnuo poput ranjene zvijeri i počeo gubiti bitku s gravitacijom. Vizcarra je osjetio vrelu krv u ušima i miris topljenog metala. U tom trenutku, dok je “Thud” postajao mrtva masa koja ponire, granica između pilota i mašine nepovratno je pukla.
Povukao je ručicu za katapultiranje. Sila izbacivanja bila je poput udarca groma koji mu je pokušao zdrobiti kičmu. U sekundi, vrištavi zvuk motora zamijenio je sablasni, fijukavi mir visine.
Svjedok vlastitog pada
Dok se padobran otvarao uz snažan trzaj, Vizcarra je postao tihi posmatrač sopstvene propasti. Ispod njega, F-105 je nastavio svoj smrtonosni balistički put. Izgledao je kao vatrena strijela koja kida zeleni tepih džungle. U tom nadrealnom spuštanju, pilot nije vidio samo pad aviona; vidio je simboliku agresije koja se obrušava na zemlju koja je željela samo mir.
“Gledao sam kako desetine tona metala, plaćenih tuđim životima i porezima, postaju prah na obronku planine. Bio sam živ, ali sam se osjećao kao izdajnik sopstvene težine.”
Eksplozija je bila tupa i duboka. Planina je na trenutak zasjala neprirodnim, narandžastim sjajem, a udarni val je uzdrmao zrak oko njegovog padobrana. Njegov metalni saputnik, oruđe razaranja, prestalo je postojati u vatrenom plesu koji je osvijetlio svu besmisao rata.
Susret sa zemljom
Pad kroz gustu krošnju bio je brutalan. Grane su ga šibale poput bičeva, otimajući mu dijelove opreme i daha, dok ga konačno vlažna, meka zemlja nije primila u svoj zagrljaj. Ležao je nepomično, slušajući kako džungla ponovo preuzima riječ. Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo koje eksplozije.
Vizcarra je preživio, ali je taj opstanak bio prožet gorčinom. Bio je čovjek bačen u srce tuđeg svijeta, predstavnik sile koja je sijala smrt, sada sveden na drhtavo biće koje moli tu istu zemlju za zaklon. Pitanje cijene ljudskog života, dok je pepeo njegovog aviona još uvijek padao po lišću, postalo je jedina stvarnost koju je mogao osjetiti.
Izvor:Magel Dias
