Ime Goran nije tek puki skup glasova kojim dozivamo nekoga; ono je eho planine, šapat vjetra kroz krošnje stoljetnih bukava i krik orla koji siječe maglu iznad nepristupačnih litica. U njegovim korijenima zapisana je povijest naroda koji su prirodu doživljavali kao živu silu, a planinu kao prijestolje bogova.
Planina kao kolijevka postojanja
U staroslavenskom jeziku, riječ “gora” nije označavala samo uzvišenje u reljefu. Ona je bila granica između svjetova. Za stare Slavene, gora je bila sveto mjesto, najbliža točka nebu i bogu gromovniku, Perunu. Biti “od gore” značilo je biti zaštićen, snažan i neraskidivo povezan s duhom predaka koji obitavaju u visinama.
Ime Goran nastalo je iz te duboke, arhaične potrebe da se djetetu podari snaga stijene i nesalomljivost planinskog grebena. Ono je morfološki jednostavno, ali semantički beskrajno duboko – onaj koji je rođen u gori, onaj koji goru čuva, ili onaj koji je i sam poput gore: nepokolebljiv.
Duh planine: Goran kao mitološko biće
Iako ga danas poznajemo isključivo kao osobno ime, slovenska mitologija i predaja čuvaju sjećanje na Gorana kao gorskog duha. U mračnim šumama i na vrletima gdje ljudska noga rijetko stupa, on nije bio čovjek, već personifikacija same prirode.
-
Čuvar ravnoteže: Mitološki Goran opisan je kao stasit, snažan entitet čija je kosa bila boja mahovine, a oči bistre poput gorskog oka (jezera). On nije bio zao, ali je bio strog. Kažnjavao je one koji bi bezobzirno sjekli šumu ili ubijali divljač iz hira, dok je zalutale putnike i pastire izvodio na pravi put.
-
Glasnik visina: Vjerovalo se da huk vjetra u klancima zapravo predstavlja Goranov glas. On je bio brat vilama planinkama, biće koje spaja materijalni svijet kamena s duhovnim svijetom nevidljivih sila.
-
Simbol opstanka: U teškim vremenima, narod je u duhu Gorana vidio nadu. On je bio simbol otpora – planina se ne miče, ona ne uzmiče pred neprijateljem. Tako je i ime Goran postalo simbolom slobode.
Evolucija imena kroz stoljeća
Ime je doživjelo procvat u južnoslavenskim krajevima, posebno na prostorima gdje su planine dominirale pejzažom i načinom života. Dok su neka imena blijedila pod utjecajem stranih kultura, Goran je opstao zbog svoje autentičnosti.
-
Srednjovjekovni korijeni: Ime se koristilo kao zaštitno ime (apotropejsko), sa željom da dijete bude zdravo i jako kao planinski bor.
-
Književna renesansa: Svoju najveću popularnost ime doživljava sredinom 20. stoljeća, kada se vraća korijenima i slavi prirodu. Ono prestaje biti samo “brđansko” ime i postaje simbolom modernog čovjeka koji ne zaboravlja svoje porijeklo.
-
Varijacije: Uz ime Goran, razvili su se i ženski oblik Gorana, kao i imena poput Gorko, Gorčin ili Gordan, od kojih svako nosi isti genetski kod planinskog mira i snage.
Etimološka i duhovna snaga
Gledano kroz prizmu etimologije, prefiks gor- (gore, visoko) sugerira težnju ka uzvišenom. Goran nije netko tko gleda u pod; on je onaj koji gleda u obzor. Njegova narav je, prema narodnom vjerovanju, spoj surovosti granita i nježnosti prvog proljetnog cvijeta koji proviri ispod snijega na planinskom proplanku.
On je “čovjek od gore”, ali ne u smislu izolacije, već u smislu širine pogleda. Imati ime Goran znači nositi u sebi miris borovine, hladnoću planinskog izvora i vječnost stijene.
“Ime je znak,” govorili su stari. U slučaju Gorana, to je znak neraskidive veze između čovjeka i zemlje, između kucaja srca i šuma lišća na vjetru.
