Diktatura proleterijata je temeljni koncept u marksističko-lenjinističkoj teoriji koji označava prelazni period između kapitalističkog i komunističkog društva. Prema ovoj teoriji, nakon što radnička klasa (proleterijat) putem revolucije svrgne s vlasti buržoaziju (kapitalističku klasu), uspostavlja se država u kojoj proleterijat ima potpunu političku vlast. Ova se vlast naziva “diktaturom” ne nužno u smislu tiranije jedne osobe, već kao vladavina jedne klase nad drugom, s ciljem osiguranja tekovina revolucije i sprečavanja kontrarevolucije.
Teorijske Osnove i Svrha
Koncept su prvobitno razvili Karl Marx i Friedrich Engels, a kasnije ga je detaljnije razradio i u praksi primijenio Vladimir Iljič Lenjin. Osnovna ideja je da buržoazija, čak i nakon što je zbačena s vlasti, neće mirno prihvatiti svoj poraz. Ona će, koristeći preostale ekonomske resurse, društvene veze i podršku međunarodnog kapitalizma, pokušati na sve načine povratiti svoju moć.
Prema tome, diktatura proleterijata ima nekoliko ključnih funkcija:
- Slamanje otpora eksploatatorskih klasa: Glavni zadatak je suzbijanje svakog pokušaja buržoazije i njenih saveznika da obnove stari poredak. To uključuje, prema teoriji, upotrebu državnog aparata, uključujući vojsku i policiju, za neutralizaciju kontrarevolucionarnih snaga.
- Izgradnja socijalističkog poretka: Diktatura proleterijata nije samo instrument represije, već i glavno oruđe za izgradnju novog, socijalističkog društva. To podrazumijeva provođenje korjenitih ekonomskih i društvenih promjena, kao što su:
- Eksproprijacija privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (tvornice, zemlja, banke) i njihovo pretvaranje u društveno vlasništvo.
- Uvođenje centralnog planiranja ekonomije kako bi se proizvodnja usmjerila prema zadovoljavanju potreba društva, a ne stvaranju profita.
- Rad na ukidanju klasnih razlika kroz transformaciju društvenih odnosa.
- Odbrana od vanjske agresije: Proleterska država mora biti sposobna odbraniti se od intervencije kapitalističkih država koje bi mogle pokušati vojno uništiti revoluciju.
- Odgajanje novog čovjeka: Kroz obrazovanje i kulturne promjene, cilj je stvoriti novu društvenu svijest oslobođenu buržoaske ideologije.
Prelazna Faza ka Komunizmu
Važno je naglasiti da se u marksističkoj teoriji diktatura proleterijata shvaća kao privremena i prelazna faza. Njen krajnji cilj je stvaranje besklasnog, komunističkog društva u kojem država kao instrument klasne vladavine više nije potrebna. Kada se u potpunosti ukinu klasne razlike i kada nestane opasnost od kontrarevolucije, država bi trebala postepeno “odumrijeti”. U tom višem stadiju komunizma, društvo bi funkcioniralo na principu “svatko prema sposobnostima, svakome prema potrebama”.
Lenjinova Razrada i Historijski Primjeri
Lenjin je dodatno razradio koncept, tvrdeći da diktaturu proleterijata u praksi provodi avangarda radničke klase, odnosno komunistička partija. On je smatrao da partija, kao najsvjesniji i najorganiziraniji dio proleterijata, jedina može voditi radničku klasu kroz složene zadatke revolucije i izgradnje socijalizma.
Ovaj model je primijenjen nakon Oktobarske revolucije 1917. godine u Rusiji, što je dovelo do stvaranja Sovjetskog Saveza. Slični modeli, s različitim varijacijama, uspostavljeni su i u drugim državama tijekom 20. stoljeća, poput Kine, Kube, Vijetnama i zemalja Istočnog bloka.
Kritike Koncepta
Koncept diktature proleterijata predmet je brojnih kritika, kako izvan tako i unutar ljevičarskog pokreta:
- Kritika zbog autoritarnosti: Mnogi kritičari, uključujući socijaldemokrate i anarhiste, tvrde da je diktatura proleterijata u praksi neizbježno vodila ka autoritarnim i totalitarnim režimima. Umjesto vlasti radničke klase, uspostavljena je diktatura partijske birokracije nad radničkom klasom i cijelim društvom.
- Problem “odumiranja države”: U historijskim primjerima “realnog socijalizma”, država nije “odumirala”, već je, naprotiv, jačala svoje represivne aparate.
- Pitanje demokratije: Kritičari osporavaju tezu da je diktatura jedne klase spojiva s demokratskim principima, čak i ako se naziva “proleterskom demokratijom”. Oni ističu gušenje političkih sloboda, višestranačja i slobode govora kao negativne posljedice primjene ovog koncepta.
Zagovornici koncepta, s druge strane, tvrde da je buržoaska demokratija samo formalna i da prikriva stvarnu diktaturu kapitala. Prema njima, diktatura proleterijata, iako ukida formalne slobode za bivše eksploatatore, predstavlja suštinski viši oblik demokratije za ogromnu većinu stanovništva – radni narod.
Diktatura proleterijata: Jedini spas ili put u tiraniju?
U turbulentnom periodu nakon revolucionarnih prevrata, marksističko-lenjinistička misao je kao jedini način za opstanak radničke klase na vlasti i osiguranje tranzicije ka besklasnom društvu vidjela uspostavu “diktature proleterijata”. Ovaj koncept, koji i danas izaziva brojne kontroverze, u teoriji predstavlja vlast radničke klase, često u savezu sa seljaštvom i drugim radnim narodom, s ciljem slamanja otpora svrgnute buržoazije i izgradnje socijalističkog poretka. Pristalice su je smatrale nužnim, iako privremenim, instrumentom za obranu tekovina revolucije, dok su je kritičari od samog početka osuđivali kao put u novu, još suroviju tiraniju.
Zašto “diktatura”? Argumenti za nužnost
Glavni arhitekt primjene ovog koncepta u praksi, Vladimir Iljič Lenjin, tvrdio je da revolucija ne završava činom preuzimanja vlasti. Svrgnuta vladajuća klasa, buržoazija, prema njegovom mišljenju, ne nestaje s političke scene, već naprotiv, postaje još odlučnija u namjeri da povrati izgubljene pozicije. Argumenti za nužnost diktature proleterijata mogu se sažeti u nekoliko ključnih tačaka:
-
Slamanje otpora eksploatatora: Smatralo se da će buržoazija koristiti sva raspoloživa sredstva – od ekonomske sabotaže i organiziranja kontrarevolucionarnih pobuna do traženja pomoći od inozemnih kapitalističkih sila – kako bi potkopala novu radničku vlast. Diktatura proleterijata, s represivnim aparatom u svojim rukama, trebala je služiti kao oružje za neutralizaciju ovih prijetnji. Lenjin je isticao da je “diktatura gvozdena vlast, revolucionarno smela i brza, nemilosrdna u slamanju kako eksploatatora, tako i huligana.”
-
Razbijanje stare državne mašinerije: Marksisti su smatrali da radnička klasa ne može jednostavno preuzeti postojeći državni aparat (vojsku, policiju, birokratiju, sudstvo) jer je on stvoren da služi interesima buržoazije. Stoga je bilo nužno razbiti tu staru mašineriju i izgraditi novu, proletersku državu koja će osigurati provođenje volje radničke klase.
-
Ekonomska transformacija društva: Pored političke borbe, diktatura proleterijata imala je i ključnu ekonomsku zadaću: eksproprijaciju krupnog kapitala, nacionalizaciju industrije, banaka i zemlje, te uspostavu planske privrede. Smatralo se da se ovi duboki zahvati u vlasničke odnose ne mogu provesti bez snažne centralizirane vlasti koja će nadvladati otpor vlasnika kapitala.
-
Odgoj i preodgoj masa: U tranzicijskom periodu, zadatak diktature proleterijata bio je i “preodgoj” širokih narodnih masa, uključujući i dijelove samog proletarijata, koji su bili zadojeni buržoaskom ideologijom i navikama. To je podrazumijevalo i kulturnu revoluciju i stvaranje “novog socijalističkog čovjeka”.
U suštini, Lenjinova interpretacija je diktaturu proleterijata vidjela kao viši oblik demokratije – demokratiju za ogromnu većinu (radnike i seljake) koja istovremeno predstavlja diktaturu prema manjini (bivšim eksploatatorima).
Kritike i historijska praksa: Diktatura nad proleterijatom
Međutim, koncept diktature proleterijata je od samog početka nailazio na oštre kritike, i to ne samo iz liberalnih i konzervativnih krugova, već i unutar samog socijalističkog pokreta.
-
Anarhistička kritika: Anarhisti, poput Mihaila Bakunjina, još su u raspravama s Marxom upozoravali da će svaka država, pa i ona “radnička”, neizbježno dovesti do stvaranja nove vladajuće elite i ugnjetavanja. Smatrali su da vlast kvari i da će “diktatura proleterijata” ubrzo postati diktatura partije nad proleterijatom, što se, po njihovom mišljenju, i dogodilo u Sovjetskom Savezu.
-
Kritika Rose Luxemburg: Istaknuta marksistička teoretičarka Rosa Luxemburg, iako je podržavala Oktobarsku revoluciju, oštro je kritizirala boljševičko gušenje demokratskih sloboda. Upozoravala je da bez slobode štampe, slobode udruživanja i slobodne debate, javni život odumire i vlast se koncentrira u rukama malog broja ljudi. Njena čuvena izjava “Sloboda samo za pristalice vlade, samo za članove jedne partije – ma koliko da ih je mnogo – to uopće nije sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za onoga koji misli drugačije,” postala je moto kritike autoritarnih tendencija unutar komunizma.
Historijska iskustva 20. stoljeća, prije svega u Sovjetskom Savezu i drugim državama koje su slijedile njegov model, u velikoj mjeri su potvrdila strahove kritičara. Umjesto vlasti radničke klase, uspostavljena je jednopartijska diktatura komunističke partije, a unutar partije, vlast se često koncentrirala u rukama jednog vođe (Staljin, Mao Zedong, itd.). Represija se nije ograničila samo na bivšu buržoaziju, već se proširila i na seljake (kroz nasilnu kolektivizaciju), političke neistomišljenike unutar same partije (kroz čistke), pa i na čitave narode.
Tako je koncept “diktature proleterijata” u praksi evoluirao u “diktaturu nad proleterijatom”, gdje je partijska birokratija postala nova vladajuća klasa sa svojim privilegijama. Država, umjesto da “odumire” kako je predviđao Engels, postajala je sve jača i sveprisutna, kontrolirajući sve aspekte društvenog života.
Zaključno, dok je u teoriji “diktatura proleterijata” zamišljena kao neophodan instrument za obranu revolucije i izgradnju socijalizma, njena historijska primjena je pokazala da centralizacija moći i gušenje demokratskih mehanizama, čak i s proklamiranim plemenitim ciljevima, otvaraju put ka autoritarizmu i novim oblicima ugnjetavanja. Pitanje da li je opstanak radničke klase na vlasti bio moguć bez ovakve “diktature” ostaje predmetom historijskih i teorijskih debata, ali je njena cijena u vidu ljudskih prava i sloboda neupitno bila ogromna.
Za preuzimanje ovog teksta neophodno je navesti izvor te napravili link sa ovim člankom.
