“Crni talas” jugoslovenske kinematografije: Odjek pobune na filmskom platnu
Šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog veka, jugoslovensku filmsku industriju uzburkao je “Crni talas”, provokativan i uticajan umetnički pokret koji je raskrstio sa dotadašnjom socrealističkom estetikom i hrabro zagazio u tamne strane jugoslovenskog društva. Odbacujući idealizovanu sliku socijalističkog napretka, autori “Crnog talasa” su u fokus stavili “malog čoveka”, njegove probleme, siromaštvo, društvene anomalije i tabu teme, što je izazvalo oštru reakciju komunističkih vlasti, ali i donelo jugoslovenskom filmu međunarodna priznanja.
Naziv “Crni talas” skovale su same vlasti kako bi diskreditovale pokret, smatrajući ga pesimističnim i štetnim po ugled zemlje. Ipak, on je postao sinonim za generaciju filmskih stvaralaca koji su, inspirisani francuskim Novim talasom i svetskim studentskim protestima 1968. godine, težili autentičnosti i kritičkom preispitivanju stvarnosti.
Odlike “Crnog talasa”
Filmovi “Crnog talasa” delili su niz prepoznatljivih karakteristika:
- Društvena kritika: Udaljavajući se od partizanskih epopeja i priča o izgradnji zemlje, ovi filmovi su se bavili naličjem socijalističkog sna – nezaposlenošću, birokratijom, korupcijom, moralnom krizom i otuđenjem pojedinca.
- Realizam i naturalizam: Težili su sirovom i dokumentarističkom prikazu života, često na ivici naturalizma. Nisu se libili da prikažu siromaštvo, prljavštinu i nasilje, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa “ispeglanom” slikom koju je promovisala zvanična propaganda.
- Eksplicitne scene: “Crni talas” je bio poznat po pomeranju granica u prikazivanju seksualnosti i nasilja. Ove scene nisu bile same sebi svrha, već su služile kao metafora za potisnute nagone i društvenu patologiju.
- Antijunaci: Glavni likovi su često bili marginalci, buntovnici, prestupnici i ljudi sa dna društvene lestvice. Kroz njihove sudbine, reditelji su oslikavali širu sliku društvenih problema.
- Crno-bela tehnika: Iako ne isključivo, mnogi ključni filmovi pokreta snimljeni su u crno-beloj tehnici, što je doprinosilo mračnoj i sumornoj atmosferi.
Najznačajniji autori
Jezgro “Crnog talasa” činila je grupa talentovanih i hrabrih reditelja koji su svojim autorskim pečatom obeležili ovaj period:
- Aleksandar Saša Petrović: Jedan od najistaknutijih predstavnika, čiji su filmovi “Tri” (1965) i “Skupljači perja” (1967) nominovani za Oskara za najbolji strani film. “Skupljači perja” su postali jedan od najpoznatijih jugoslovenskih filmova u svetu, osvojivši Veliku nagradu žirija u Kanu.
- Dušan Makavejev: Poznat po svom avangardnom i provokativnom stilu, Makavejev je u filmovima poput “W.R. – Misterije organizma” (1971) kombinovao dokumentarne snimke sa igranim sekvencama, istražujući teme politike, seksualnosti i psihologije. Zbog ovog filma je bio primoran da napusti Jugoslaviju.
- Želimir Žilnik: Jedan od najradikalnijih autora, čiji su “Rani radovi” (1969) osvojili Zlatnog medveda na Berlinskom filmskom festivalu. Njegovi filmovi su se direktno bavili studentskim protestima i kritikom birokratskog socijalizma.
- Živojin Pavlović: Poznat po svom mračnom i naturalističkom stilu, u filmovima kao što su “Buđenje pacova” (1967) i “Kad budem mrtav i beo” (1967) prikazivao je beznadežnost i surovost života na društvenoj margini.
- Lazar Stojanović: Njegov diplomski film “Plastični Isus” (1971), koji je na provokativan način povezao nacizam, komunizam i seksualne tabue, doveo je do njegovog hapšenja i trogodišnje zatvorske kazne. Film je bio zabranjen i prikazan tek 1990. godine.
Najbolji filmovi “Crnog talasa”
Izdvojiti “najbolje” filmove je uvek subjektivno, ali sledeći naslovi se smatraju ključnim i najreprezentativnijim ostvarenjima “Crnog talasa”:
- “Skupljači perja” (1967) – režija: Aleksandar Petrović
- “Kad budem mrtav i beo” (1967) – režija: Živojin Pavlović
- “Buđenje pacova” (1967) – režija: Živojin Pavlović
- “Rani radovi” (1969) – režija: Želimir Žilnik
- “Zaseda” (1969) – režija: Živojin Pavlović
- “W.R. – Misterije organizma” (1971) – režija: Dušan Makavejev
- “Plastični Isus” (1971) – režija: Lazar Stojanović
- “Mlad i zdrav kao ruža” (1971) – režija: Jovan Jovanović
- “Tragovi crne devojke” (1972) – režija: Zdravko Randić
- “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” (1971) – režija: Bahrudin Bato Čengić
Početkom sedamdesetih godina, usled sve jačeg pritiska vlasti, cenzure i zabrana, “Crni talas” se postepeno gasi. Mnogi autori su bili primorani na kreativnu pauzu, odlazak u inostranstvo ili su se okrenuli manje provokativnim temama. Ipak, nasleđe “Crnog talasa” ostaje neizbrisivo. On je jugoslovenskoj kinematografiji doneo autorsku hrabrost, estetske inovacije i kritičku oštricu, a njegovi odjeci se mogu osetiti i u savremenoj filmskoj produkciji na prostoru bivše Jugoslavije.
Za preuzimanje ovoh članka obavezno navesti izvor te napraviti link prema ovoj stranicui.