Primanje hrišćanstva među Srbima u srednjem veku nije dovelo do potpunog brisanja stare slovenske vere. Umesto toga, desio se složen proces sinkretizma, gde su se drevna verovanja, obredi i božanstva utkala u novo ruho hrišćanstva i nastavila da žive u narodu kroz kultove svetaca, praznike i običaje. Ovi “tragovi” paganstva i danas su vidljivi i predstavljaju ključni deo srpske tradicionalne kulture.
Proces hristijanizacije, koji je tekao postepeno, često je nailazio na otpor naroda privrženog starim običajima. Da bi olakšala prelaz, hrišćanska crkva je mudro primenjivala metod interpretatio christiana (hrišćansko tumačenje), gde su se paganskim svetilištima, praznicima i božanstvima dodeljivale hrišćanske funkcije i simbolika. Tako su stari bogovi, umesto da budu prognani, samo “prekršteni” i nastavili da se poštuju pod imenima hrišćanskih svetaca.
Od Gromovnika Peruna do Svetog Ilije
Najočigledniji primer ovog spoja je transformacija Peruna, vrhovnog boga gromovnika u staroslovenskom panteonu, u Svetog Iliju. Perun je bio moćno božanstvo neba, groma i munje, onaj koji donosi kišu neophodnu za useve, ali i onaj koji kažnjava. Njegove atribute i funkcije gotovo u potpunosti je preuzeo Sveti Ilija, koji se u narodu naziva “Gromovnik”. Narodno verovanje prikazuje Svetog Iliju kako se vozi u ognjenim kočijama po nebu, stvarajući grmljavinu, što je direktna paralela sa Perunovim kočijama. Dani posvećeni Svetom Iliji (2. avgust) često su praćeni letnjim olujama, što dodatno učvršćuje ovu vezu u narodnoj svesti.
Svetovid, Vidovdan i Sveti Vid
Još jedan markantan primer je veza između starog slovenskog božanstva Svetovida i hrišćanskog svetitelja Svetog Vida. Svetovid je bio božanstvo sa četiri glave, koje su simbolizovale njegovu svevideću moć, i bio je poštovan kao bog rata, obilja i proricanja. Njegov kult je bio posebno jak među Baltičkim Slovenima, ali se veruje da je bio poštovan i na Balkanu. Dolaskom hrišćanstva, njegove funkcije su prenete na Svetog Vida. Zanimljivo je da se glavni praznik posvećen Svetom Vidu, Vidovdan (28. jun), kod Srba ne vezuje primarno za život ovog sveca, već za Kosovsku bitku, događaj od presudnog nacionalnog i mitskog značaja. Ova činjenica sugeriše da je Vidovdan bio važan praznik i u prehrišćanskom periodu, verovatno posvećen upravo Svetovidu, bogu rata i sudbine.
Dajbog, Božić i Kult Sunca
Tragovi starog solarnog kulta vidljivi su u proslavi Božića. Iako hrišćanski praznik rođenja Isusa Hrista, mnogi božićni običaji kod Srba imaju pagansko poreklo. Smatra se da je lik Božić Bate, koji donosi poklone, sekularizovana i hristijanizovana verzija starog slovenskog božanstva Dajboga. Dajbog je bio bog sunca, davalac svetlosti, toplote i plodnosti, a njegovo ime doslovno znači “onaj koji daje”. Proslava zimskog solsticija, trenutka kada dani ponovo počinju da se produžavaju i sunce “pobeđuje” tamu, bila je centralni događaj u staroj slovenskoj religiji. Mnogi elementi ovog praznika su se zadržali.
Krsna Slava: Neprekinuti Kult Predaka
Jedan od najspecifičnijih i najžilavijih običaja kod Srba, Krsna slava, predstavlja direktan nastavak starog slovenskog kulta predaka. Svaka porodica imala je svog mitskog pretka-zaštitnika, a dolaskom hrišćanstva, ta uloga je preneta na hrišćanskog sveca. Dan kada je porodica ili pleme primilo hrišćanstvo postao je dan Krsne slave, a svetac koji se slavio tog dana postao je novi zaštitnik doma i porodice. Rituali koji prate slavu, kao što su paljenje slavske sveće, prinošenje slavskog kolača i koljiva (kuvanog žita), imaju duboke korene u prehrišćanskim obredima prinošenja žrtve precima. Koljivo, koje se i danas obavezno služi na sahranama i zadušnicama, jasna je veza sa kultom mrtvih.
Badnjak: Simbol Rađanja Novog Sunca
Centralni element proslave Badnjeg dana, badnjak, takođe potiče iz paganskih vremena. Obično je to mlado hrastovo drvo, a hrast je u staroj slovenskoj veri bio sveto drvo, posvećeno bogu Perunu. Paljenje badnjaka na ognjištu simbolizovalo je smrt starog i rađanje novog sunca i nove godine. Varnice koje su letele iz vatre prizivale su plodnost i blagostanje u narednoj godini. Iako je Crkva ovom običaju dala hrišćansko tumačenje, povezujući ga sa vatrom koju su pastiri naložili u pećini prilikom Hristovog rođenja, njegova izvorna simbolika je i dalje prepoznatljiva.
Uprkos vekovima hrišćanstva, stara slovenska duhovnost nije u potpunosti iščezla. Ona je, prilagodivši se novim okolnostima, nastavila da živi u srcu narodne pobožnosti i običaja, čineći srpsko pravoslavlje jedinstvenim u svojoj sintezi drevnog i hrišćanskog nasleđa. Ovi tragovi svedoče o dubokoj povezanosti srpskog naroda sa svojim korenima i predstavljaju neprocenjivo kulturno i istorijsko bogatstvo.
Korijeni stare slovenske religije u Bosni i Hercegovini sežu duboko, a njeni odjeci i danas su vidljivi i prisutni u svakodnevnom životu. Iako je hrišćanstvo, a kasnije i islam, suštinski oblikovalo duhovni pejzaž ovog prostora, drevna vjerovanja predaka nisu u potpunosti izbrisana. Preživjela su kroz imena mjesta (toponime), lična imena, nazive biljaka i u ritualima koji su se, prilagođeni novim religijama, sačuvali do danas, svjedočeći o izuzetnoj otpornosti i žilavosti narodne tradicije.
Toponimi: Pečat Bogova u Krajoliku
Najopipljiviji dokazi o rasprostranjenosti kultova starih slovenskih bogova jesu toponimi – imena planina, rijeka, naselja i sela. Iako su vjekovi i nove religije mnoge od njih prekrili novim slojevima značenja, neki su opstali kao jasan podsjetnik na stari panteon.
- Perun: Vrhovni bog groma i neba, Perun, ostavio je svoj trag u imenu planine Perun iznad Vareša. Ova planina, smještena u srcu srednjovjekovne Bosne, nedaleko od kraljevskog grada Bobovca, svojim imenom nepogrešivo ukazuje na to da je u prošlosti bila sveto mjesto, posvećeno upravo ovom moćnom božanstvu. Visoki vrhovi su se smatrali prirodnim staništima gromovnika, mjestima gdje on boravi i odakle šalje munje.
- Veles: Bog podzemlja, stada, plodnosti i magije, Veles, bio je Perunov suparnik, a njegova sveta mjesta su bila u nizinama, pored vode, u pašnjacima i šumama. Iako je teže pronaći direktne i nedvosmislene veze, pojedini toponimi sugerišu na prisustvo njegovog kulta. Naselje Velešići u Sarajevu je jedan od potencijalnih primjera. Iako etimologija ovog imena nije do kraja razjašnjena i često se povezuje sa kasnijim porodicama, sama osnova “Veles” otvara mogućnost da je na tom prostoru nekada postojalo svetište ili posjed vezan za ovog boga. Brojna druga sela i lokaliteti sa korijenom “Veles” ili “Volos” širom slavenskog svijeta potvrđuju raširenost njegovog kulta.
- Mokoš: Jedina boginja u vrhovnom panteonu, zaštitnica žena, ženskih poslova, plodnosti i sudbine, Mokoš, takođe je ostavila tragove. Iako rjeđi, toponimi poput Mokošica kod Dubrovnika (u neposrednom susjedstvu Hercegovine) svjedoče o njenom poštovanju na širem južnoslavenskom prostoru. Njena veza sa vodom i vlažnom, plodnom zemljom čini logičnim da su joj posvećivani izvori i rječice.
Lična Imena: Kada Dijete Nosi Ime Boga ili Vile
Stara slovenska imena su često bila zaštitna ili su nosila željene osobine (tzv. apotropejska i zaštitna imena). Mnoga od njih, iako danas ne prepoznajemo njihovo izvorno pagansko značenje, i dalje su u širokoj upotrebi.
- Imena izvedena od božanstava: Iako rijetka, imena direktno izvedena od imena bogova, poput Veleslav (“onaj koji slavi Velesa”) ili žensko ime Lada (boginja ljepote, ljubavi i ljeta), svjedoče o dubokom poštovanju. Ime Danica, koje se odnosi na zvijezdu Veneru, personifikovanu kao Sunčeva mlađa sestra u narodnoj poeziji, također ima mitsku pozadinu. Muško ime Vid, i danas popularno, direktno se povezuje sa kultom boga Svetovida, svevidećeg božanstva rata i proricanja.
- Imena sa zaštitnim značenjem: Imena poput Vuk imala su za cilj da uplaše zle sile i zaštite dijete. Davanjem imena snažne i poštovane životinje, vjerovalo se da će dijete preuzeti njene osobine. Slično tome, imena poput Strahinja (“onaj koji unosi strah”) imala su istu funkciju.
- Imena koja opisuju božanstva i prirodu: Boginja proljeća i buđenja prirode, Vesna, dala je svoje ime popularnom ženskom imenu. Imena kao što su Goran (gorski duh, čovjek iz šume) ili Javor (po svetom drvetu) odražavaju duboku povezanost starih Slovena sa prirodom koju su smatrali božanskom.
Nazivi Biljaka: Botanika i Mitologija
Svijet biljaka bio je neodvojiv od magije i religije. Biljke su korištene u ritualima, liječenju, ali i kao zaštita od zlih sila. Neke od njih i danas nose imena koja upućuju na staru vjeru.
- Perunika (Iris): Ovaj cvijet, poznat i kao bogiša, svojim imenom direktno priziva boga Peruna. Narodno vjerovanje kaže da perunika raste na mjestu gdje udari grom. Njena ljekovita svojstva i ljepota činile su je božanskom biljkom.
- Raskovnik: Mitska biljka za koju se vjerovalo da može da otvori svaku bravu i pronađe svako skriveno blago. Iako je njen stvarni botanički identitet predmet rasprave, vjerovanje u njene natprirodne moći pripada starom slovenskom magijskom sistemu.
- Bosiljak, bijeli luk, vrba, glog: Iako njihova imena nisu direktno izvedena iz imena bogova, njihov ritualni značaj je ogroman. Bosiljak se smatra “božijim cvijetom” i koristi se u gotovo svim važnim obredima životnog ciklusa. Bijeli luk je najpoznatiji narodni apotropej – sredstvo za tjeranje zlih duhova, vještica i vampira. Vrba je povezana sa plodnošću (vrbopuc), a glogov kolac je legendarno sredstvo protiv vampira, što sve vuče korijene iz prehrišćanskih vjerovanja.
Rituali: Drevni Obredi u Novom Ruhu
Mnogi današnji narodni običaji, često vezani za hrišćanske praznike, zapravo su hristijanizovani paganski rituali. Crkva je, u nemogućnosti da ih iskorijeni, dala novo tumačenje starim praksama.
- Jurjevo (Đurđevdan): Proslava Svetog Jurja (23. april/6. maj) prepuna je rituala koji slave dolazak proljeća, buđenje prirode i plodnost. Kićenje kuća i stoke zelenilom, paljenje vatri, pletenje vijenaca i umivanje biljem direktni su ostaci rituala posvećenih bogu Jarilu, božanstvu proljeća i plodnosti.
- Aliđun (Ilindan): Praznik Svetog Ilije (2. avgust) gotovo je u potpunosti preuzeo funkcije i atribute dana posvećenog bogu Perunu. Sveti Ilija se, kao i Perun, smatra gromovnikom koji upravlja olujama i kišom. Narodni teferiči, vašari i zborovi koji se održavaju na Aliđun, često na brdima i planinskim vrhovima, predstavljaju nastavak starih sabora u čast Peruna. Izreka “do podne Ilija, od podne Alija” svjedoči o preklapanju kultova i religija na ovom prostoru.
- Badnjak i Božić: Centralni ritual unošenja i paljenja badnjaka (mladog hrasta, Perunovog svetog drveta) na Badnje veče, kao i posipanje slamom, nedvosmisleno potiče iz starog solarnog kulta. Paljenje badnjaka simbolizira smrt starog i rađanje novog, mladog Sunca (mladog boga – Božića), što se poklapa sa zimskim solsticijem. Vatra i varnice prizivaju plodnost i napredak u godini koja dolazi.
Ovi tragovi, rasuti po planinama, skriveni u imenima i sačuvani u naizgled običnim ritualima, čine neizbrisiv dio kulturnog identiteta naroda Bosne i Hercegovine. Oni pokazuju kako se, uprkos svim istorijskim promjenama, sjećanje na staru vjeru očuvalo, prenoseći kroz generacije duh i svjetonazor davnih predaka.