Thompson kao fenomen formirao se postepeno: nakon “Čavoglava” uslijedio je prijelazni period s tandemom Runjić-Huljić, da bi pomak donijeli “Geni kameni” i suradnja s Nenom Ninčevićem. U mainstream je trajno ušao pjesmom “Lijepa li si” s albuma “Vjetar s Dinare”, kojim staje uz desni pokret otpora Mesiću i Račanu
Fenomen je narastao do zapanjujućih i zastrašujućih razmjera. Zapanjujućih za Thompsonove vatrene navijače, koji u njemu gledaju najvećeg nacionalnog junaka i zastrašujućih za njegove ideološke protivnike, koji pred očima imaju dosad neviđenu hrvatsku sramotu. Nepomirljivo suprotstavljenim taborima zajedničko je jedino to da su debelo podcijenili popularnost Marka Perkovića Thompsona.
Odmah nakon najave koncerta na Hipodromu 5. srpnja, njegovi fanovi, u nekim krugovima poznati kao niprije, na naslovnici Hrvatskog tjednika slavodobitno su istaknuli da će ih u gledalištu biti 300 tisuća. Međutim, konačna cifra bi, kad se pribroje podijeljene gratis ulaznice, službene akreditacije i cijela vojska pratećeg osoblja, mogla ispasti skoro dvostruko veća, što baš nitko nije prognozirao.
Thompsonov desant na Hipodrom, izveden s jako malo PR-a i nimalo marketinga, sve više izlazi iz okvira rekordno posjećenog pop-rock koncerta i postaje najmasovnije nacionalno okupljanje u povijesti Hrvatske.
Protivnici su predugo i prenaivno zavaravali sebe i druge da se radi o prolaznoj nepogodi zanemarujući nekoliko notornih činjenica. Početni kapital za Hipodrom akumuliran je na Poljudu i Maksimiru, a kontroverzni kantautor je već 20-ak godina jedini domaći muzičar koji kontinuirano puni stadione u zemlji potpuno pogubljenih kriterija, gdje su Severinu iskovali u pjevačku superzvijezdu, a Zlatka Hasanbegovića imenovali ministrom kulture.
Između totalno ushićenih navijača i ozbiljno zabrinutih protivnika rasporedili su se oprezno neutralni, mahom liberalni promatrači poput reizabranog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, koji je više puta ponovio da je protiv bilo kakvih zabrana, ili stručnjaka za komunikacije i sve ostalo Krešimira Macana, koji je kao jedini sporan detalj oko Hipodroma izdvojio tradicionalno izvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” na početku udarne pjesme “Bojna Čavoglave”. Macanov pragmatično liberalni stav zanimljivo se podudara s nekim relativno novim razmišljanjima u medijskom desnom sektoru.
Kad je demo “Bojne Čavoglave” preko redakcije Slobodne Dalmacije došao do Radio Splita i ušao u eter, potencijal mladog kantautora uočio je Zdenko Runjić, koji je zapravo lansirao Thompsona, o čemu se poslije nije pisalo, valjda da se ne pokvari lijepa uspomena na barba Zdenka
Par dana poslije Thompsonovog koncerta u Imotskom početkom kolovoza prošle godine, u jeku jalove rasprave oko još jednog incidenta sa zabranjenim ustaškim insignijama među njegovom publikom, na “portalu slobodnog uma” Suvereno.hr, koji uglavnom funkcionira kao desničarski medijski agregator, objavljena je kolumna začudnog naslova “Bi li Thompson uopće postojao bez ZDS u Čavoglavama”.
Autor je Kazimir Mikašek-Kazo, glavni urednik i, po svemu sudeći, jedini novinar na tom portalu, koji u uvodu malo udara po Plenkoviću i Milanoviću, a onda prelazi na Thompsona, što zaslužuje podulji citat: “Moglo bi se tvrditi i možda egzaktno dokazati da je cijela Thompsonova glazbena karijera pametnim potezima njegovog menadžmenta rasla upravo na njegovom svevremenskom hitu iz Domovinskog rata, koji počinje pozdravom ZDS, poklikom preuzetim iz ustaško-braniteljske ikonografije.
I danas ako se na njegovom koncertu ne izvede ta pjesma sa ZDS u uvodu, čini se kao da koncerta nije ni bilo? Nema kontroverzi, nema senzacije! Danas u mirnodopskom vremenu čini mi se da je ZDS u toj pjesmi kao i potenciranje te inačice u javnom prostoru potpuno nepotrebno i štetno za Hrvatsku”. Fotografija autora zalijepljena poviše kolumne na “portalu slobodnog uma” prikazuje mlađeg lika, i ovaj bi citat bio sasvim dovoljan da ga se istakne kao atipičnog Thompsonova sljedbenika koji ne razmišlja poput zadrtih crnokošuljaša.
Međutim, Mikašek ide dalje i na njegovim koncertima otkriva veliku antihrvatsku zavjeru: “Kome danas koristi ili šteti ZDS ili ustaške pjesme o Juri i Bobanu? Jesu li izvođači tih recentnih radova veliki i pametni Hrvati, ili su možda plaćeni ili neplaćeni provokatori koji ruše teško stečeni međunarodni ugled Hrvatske i daju baruta onima koji i onako tvrde da je Hrvatska ustaška država, pa ju zbog toga treba ‘dekonsolidirati’? Ima i jednih i drugih, ali ovi drugi koji doručkuju i ručaju ZDS, a večeraju Cecu i Priju dominantni su u proizvodnji ustašluka.”
Hoće li Thompson poslušati Krešimira i Kazimira pa na Hipodromu izostaviti “Za dom spremni” iz koncertnog repertoara? Neće i ne može jer je to fundament njegove kantautorske karijere. Ratnički agitprop “Bojna Čavoglave” je 1991./92. godine doista zvučao moćno i prijeteće, upadljivo drugačije od hrpetine prigodnih domoljubnih pjesmuljaka naštancanih na hrvatskoj estradi u ratnom nevremenu.
Thompsonova matrica neodoljivo je podsjećala na hard rock verziju čuvene partizanske pjesme iz epopeje na Sutjesci “Sivi sokole”, koju je 1982. godine u Sarajevu snimila Arinka Šegando, supruga Francija Blaškovića. A kako to obično biva u putešestvijama balkanskog folklora, partizanski napjev preslikan u “Bojnu Čavoglave” imao je puno stariji i manje poznat izvor. Identificiran je u pjesmi albanskih montanjerskih gerilaca iz neke davne borbe protiv Turaka.
Kad je demo snimka “Bojne Čavoglave” preko redakcije Slobodne Dalmacije došla do Radio Splita i ušla u eter, o čemu je poslije pisao Boris Dežulović, potencijal mladog kantautora uočio je Zdenko Runjić, koji je zapravo lansirao Thompsona, o čemu se poslije nije pisalo, valjda da se ne pokvari lijepa uspomena na barba Zdenka.
Međutim, bez Runjićeve preporuke i producentske asistencije anonimni hard rock pjevač iz Zagore ne bi imao gotovo nikakvih izgleda za dobar deal s Croatia Recordsom. Marko Perković možda bi završio kao opskurni osječki kantautor Jadranko Lešina-Panta, koji je u to doba objavio kazetu “Svi smo mi ustaše” i momentalno bio zabranjen u hrvatskim medijima. Runjićeva producentska kuća Skalinada zapakirala je Thompsonovu kazetu s pjesmama “Bojna Čavoglave” i “Moli mala” u dvije verzije.
Ništa slično pjesmi “Geni kameni” nije se moglo pronaći u ponudi domaće muzike iz 1996. i malo je nedostajalo da se akteri umiješaju u nadmetanje za hit godine, ali je Thompsona dočekala medijska blokada podignuta na punktovima koje je kontrolirao Tuđmanov HDZ
Ona prva s prepoznatljivom naslovnicom Pika Stančića bila je isporučena u Croatia Records, a drugu je Runjić preko Eurotona poslao u Australiju. Na domaćem tržištu viđeno je još jedno izdanje ponešto drugačijeg sadržaja, ali ne u prodajnoj mreži Croatia Recordsa, nego na uličnim štandovima s kazetama. Najfrekventniji se nalazio na zagrebačkom Dolcu, na poziciji gdje je danas štand sa suhim voćem.
Tamo se moglo kupiti hrpu kazeta s hrvatskim domoljubnim, ali i revolucionarnim pjesmama, što je bila trgovačka šifra za zabranjene ustaške. U uličnu verziju kazete “Bojna Čavoglave”, tipično izdanje ratne piraterije, bile su uključene i snimke koje nisu imale veze s Thompsonom – između ostalih, Stublićeva “E, moj druže beogradski” i ustaška “Jure i Boban” bez naznačenog imena izvođača.
Kad su se naveliko izvrtile kazete i TV-spot “Bojna Čavoglave” Runjić je procijenio kako je došlo vrijeme za snimanje debitantskog albuma “Moli mala”, povjerivši glazbenu produkciju Tončiju Huljiću. Thompson je u studio donio nekoliko svojih pjesama o ženama ili protiv žena i remek-nedjelo s prepjevom Lennona i McCartneya u brzo zaboravljenoj domoljubnoj temi “Jer Hrvati smo”. Runjić i Huljić dodali su po jednu svoju ljubavnu za otvaranje, pomogli su još neki autori lakih nota, ali album objavljen 1992. godine nije ispunio ničija očekivanja.
Huljić je producirao “Bojnu Čavoglave” u ispeglanom festivalskom remiksu i usput izbrisao hard rokersku pozadinu originalne snimke, a to nitko nije želio slušati. Runjić je još neko vrijeme vjerovao kako će od Perkovića napraviti splitskog festivalskog pjevača pa ga je ubacio u program Melodija hrvatskog Jadrana ’93. s novom domoljubnom temom “Rosa”, koju je po narudžbi napisao Huljić, a tako je i zvučala.
Naredne godine Thompson se vratio na pozornicu MHJ-a s implicitno proustaškom kantautorskom pjesmom “Ljutu travu na ljutu ranu”, opet bez značajnijeg uspjeha kod festivalske publike i bez dizanja puno prašine u medijima.
Drugi album “Vrijeme škorpiona” donio je još provokativnog sadržaja, najviše u ratnohuškačkoj pjesmi “Anica – Kninska kraljica”. Danas se te pjesme mlađim sljedbenicima pokušavaju prikazati kao poveliki hitovi koji su tobože obilježili zadnje ratno razdoblje, ali tadašnji zaposlenici Croatia Recordsa sjećaju se kako je album “Vrijeme škorpiona” vrlo slabo prolazio na tržištu i na kraju ostao predaleko od domaćih pop-bestselera Gibonnija i Alena Vitasovića, koji su uspijevali prodati 40-50 tisuća kazeta i diskova.
“Bojna Čavoglave” i dalje je bila jedina Thompsonova pjesma koju su svi znali. Runjić je napokon odustao od nerentabilne investicije i okrenuo se suradnji s Goranom Karanom, a kao Perkovićev novi producent pojavio se prijeratni lider Tutti Frutti Banda Neno Ninčević s inicijativom da se na trećem albumu odradi generalni remont.
Dok su prva dva albuma “Moli mala” i “Vrijeme škorpiona” obilježili nezgrapni spojevi huljićevštine i starijeg bosanskog hard rocka, Thompson je u pročišćenoj Ninčevićevoj produkciji na albumu “Geni kameni” najedanput zvučao kao zamalo interesantnija pojava od Gibonnija. Bilo je tu svega, i tamburaških i božićnih tema, a pobijedila je zavičajna naslovna pjesma “Geni kameni”, u kojoj su Perković i Ninčević nastupili kao autorski tim s jasno istaknutim velikim ambicijama.
Uvodni heavy metal riff prizivao je AC/DC iz planetarnog megahita “Thunderstruck”, u završnici je citirana “Što na nebu sja visoko” iz opere Jakova Gotovca “Ero s onoga svijeta”, dok su Ninčevićevi stihovi donijeli na scenu zapaljivu mješavinu dinarskog tribalnog sentimenta i demaskirane kriptoustaške nostalgije. Ništa slično nije se moglo pronaći u ponudi domaće muzike iz 1996. i malo je nedostajalo da se akteri umiješaju u nadmetanje za hit godine, ali je Thompsona dočekala medijska blokada podignuta na punktovima koje je kontrolirao Tuđmanov HDZ.
Poslije je njegov izdavač Miroslav Lilić tvrdio kako ga Tuđman nije podnosio zbog kompromitirajućeg skandiranja “Za dom spremni”, međutim pravi problem bilo je Thompsonovo političko svrstavanje kontra HDZ-a i uporno agitiranje za konkurentski Đapićev HSP, što je nekad radio u tandemu s Giulianom Đanićem.
Na otvaranju jednog splitskog predizbornog skupa koalicije HSP-HKDU njih su dvojica otpjevali alternativnu dodrinašku verziju “Lijepe naše” (“Savo, Dravo, Drino teci…”). Zbog takvih su ispada neko vrijeme bili izrazito nepoželjni na HRT-u, dok je na drugoj strani Tuđman odlikovao Alena Vitasovića u znak zahvalnosti za nastup na mitingu istarskog HDZ-a. U Zagrebu je Thompson s albumom “Geni kameni” napunio mali Dom sportova, ali to je još uvijek izgledalo kao organizirani stranački skup HSP-a.
Jedan slučajni posjetitelj tog koncerta primijetio je da nikad u životu nije vidio toliko ljudi u crnom. U to doba Thompson je ipak bolje prolazio na gostovanjima u dijaspori, a najbolje u Hercegovini, gdje je uletio u izrazito napetu političku atmosferu nastalu poslije ukidanja paradržavne tvorevine Herceg Bosne.
Veliki bum dogodio se nakon izlaska četvrtog albuma “Vjetar s Dinare”, kojim je Thompson ispratio Tuđmana, dočekao Račana i Mesića i svrstao se uz neformalni desničarski pokret otpora novoizabranoj vlasti. U prvom Mesićevom predsjedničkom mandatu kružila je priča, zabilježena u Nacionalu, kako je negdje u Hercegovini pjevao “Gospe Sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju”.
U međuvremenu je s hrvatskog bestselera “Vjetar s Dinare” izvukao tri ogromna hita: pastoralni zavičajni “Zaustavi se, vjetre”, koji ga je prvi put doveo na Porin, militantni škriparski “Pukni puško” i manifest velehrvatskog domoljublja “Lijepa li si”, koji će potpuno promijeniti njegov status i trajno ga izmjestiti u društveno-politički mainstream neovisno o kasnijim smjenama vlasti u Hrvatskoj.
Na petom albumu “E, moj narode” krenuo je u otvoreni ideološki obračun s Račanovom vladajućom koalicijom, a da bi to dobilo priželjkivani odjek u narodu, morao se svima prikazati kao realna prijetnja vlastodršcima kroz koncertnu prezentaciju novih pjesama. Međutim, spektakularna akcija stadion izvedena u lipnju 2002. godine s 40 tisuća posjetitelja na krcatom Poljudu iz današnje perspektive izgleda samo kao lagano zagrijavanje za totalnu dominaciju.
(Nastavlja se)
Izvor:Novosti(List srpske manjine u Hrvatskoj)
