Ludizam, radnički pokret s početka 19. vijeka u Engleskoj, ostao je u historiji upamćen po radikalnom otporu novim tehnologijama, prvenstveno kroz uništavanje mašina u tekstilnoj industriji. Iako je pokret na kraju ugušen, njegova suština – strah od gubitka posla i egzistencijalne nesigurnosti uzrokovane tehnološkim napretkom – i danas je relevantna, posebno u kontekstu razvoja vještačke inteligencije (VI).
Sve o Luditskom pokretu: Borba za očuvanje zanata i dostojanstva
Luditski pokret, nazvan po mitskom vođi Nedu Luddu, pojavio se u periodu između 1811. i 1816. godine, u jeku Industrijske revolucije u Engleskoj. Njegovi sljedbenici, uglavnom vješti tekstilni radnici i zanatlije, suočili su se s drastičnim promjenama u načinu proizvodnje. Uvođenje automatskih razboja i drugih mašina prijetilo je da njihove dugogodišnje vještine i znanja učini suvišnim, a njih same zamijeni jeftinijom, nekvalifikovanom radnom snagom.
Glavni uzroci i ciljevi ludizma:
Ekonomska nesigurnost: Mašine su omogućavale masovnu proizvodnju s manje radnika, što je dovelo do smanjenja plata, produženja radnog vremena i sveukupnog pada životnog standarda.
Gubitak statusa i ponosa: Zanatlije su gubile svoj cijenjeni status u društvu. Njihov rad, koji je zahtijevao godine učenja i usavršavanja, bio je obezvrijeđen.
Pogoršanje kvaliteta: Luditi su tvrdili da proizvodi napravljeni mašinama nisu istog kvaliteta kao oni ručno izrađeni.
Nedostatak političkog uticaja: Radnici u to vrijeme nisu imali pravo glasa niti sindikalna prava kojima bi se mogli boriti za svoje interese na miran način.
Metode borbe:
Luditi su djelovali u tajnosti, organizujući noćne napade na fabrike i postrojenja. Njihova glavna meta bile su mašine – razboji za pletenje, okviri za čarape i druge sprave koje su smatrali direktnom prijetnjom. Uništavanje mašina nije bio samo čin vandalizma, već promišljena taktika s ciljem da se vlasnici fabrika primoraju na pregovore o platama, uslovima rada i ograničavanju upotrebe nove tehnologije. Svoje poruke i proglase često su potpisivali imenom “General Ludd” ili “Kralj Ludd”, stvarajući figuru misterioznog i sveprisutnog vođe.
Vlada je na luditske akcije odgovorila brutalnom represijom. Hiljade vojnika je poslato u područja zahvaćena pobunom, a 1812. godine donesen je zakon po kojem je uništavanje mašina postalo kapitalni zločin, kažnjiv smrću. Nakon masovnih suđenja i pogubljenja, pokret je do 1817. godine u velikoj mjeri ugušen.
Može li se danas pojaviti “ludizam” zbog vještačke inteligencije?
Pitanje da li bi se sličan pokret mogao ponoviti u eri vještačke inteligencije je izuzetno aktuelno. Iako su historijski i tehnološki konteksti neuporedivi, paralele su zabrinjavajuće jasne.
Sličnosti između Industrijske revolucije i ere VI:
Masovna automatizacija: Kao što su mašine zamijenile ručni rad u 19. vijeku, tako danas VI i napredna robotika prijete da automatizuju ne samo manuelne, već i kognitivne poslove koji su do sada smatrani isključivo ljudskim domenom – od vozača i radnika u proizvodnji do kreativnih profesija, programera, analitičara i novinara.
Ekonomska nejednakost: Postoji bojazan da će koristi od VI biti neravnomjerno raspoređene, sa sve većim bogatstvom koncentrisanim u rukama vlasnika tehnologije i visoko specijalizovanih stručnjaka, dok će veliki dio radne snage ostati bez posla ili biti primoran na niže plaćene poslove.
Brzina promjena: Tempo kojim se VI razvija i implementira je izuzetno brz, ostavljajući malo vremena pojedincima i društvu da se prilagode novim uslovima na tržištu rada.
Mogući oblici savremenog “neo-ludizma”:
Iako je malo vjerovatno da ćemo svjedočiti masovnom fizičkom uništavanju servera i data centara, otpor prema vještačkoj inteligenciji mogao bi se manifestovati na različite, suptilnije, ali i dalje snažne načine:
Politički i regulatorni pritisak: Mogli bi se pojaviti pokreti koji zahtijevaju strogu regulaciju razvoja i primjene VI, uvođenje poreza na robote, univerzalni osnovni dohodak kao kompenzaciju za izgubljene poslove, te zakone koji štite radna mjesta od potpune automatizacije.
Digitalni protesti i sabotaže: Umjesto fizičkog uništenja, “neo-luditi” bi mogli koristiti hakerske napade, širenje dezinformacija o VI sistemima ili organizovane online kampanje protiv kompanija koje prednjače u automatizaciji.
Naglasak na “ljudskom faktoru”: Potrošači bi mogli početi da favorizuju proizvode i usluge koje eksplicitno promovišu ljudski rad i kreativnost, stvarajući tržišnu nišu za “autentične” ljudske vještine.
Eticki otpor: Zabrinutost zbog etičkih implikacija VI, kao što su pristrasnost algoritama, gubitak privatnosti i potencijal za zloupotrebu u vojne svrhe, takođe može podstaći otpor i zahtjeve za transparentnošću i odgovornošću.
Zaključak:
Originalni luditi nisu bili protiv tehnologije kao takve, već protiv načina na koji je ona primijenjena – bezobzirno, bez socijalne zaštite i na štetu radničke klase. I danas, u jeku četvrte industrijske revolucije, ključno pitanje nije da li treba zaustaviti tehnološki napredak, već kako ga usmjeriti ka dobrobiti cijelog društva.
Strah od masovnog gubitka posla zbog vještačke inteligencije je opravdan. Da li će se taj strah preliti u novi “luditski” pokret zavisiće od sposobnosti vlada, korporacija i društva u cjelini da pronađu rješenja za tranziciju radne snage, osiguraju pravednu raspodjelu bogatstva stvorenog automatizacijom i postave etičke okvire za razvoj i primjenu vještačke inteligencije. Ignorisanje ovih izazova moglo bi, kao i prije dva vijeka, dovesti do dubokih socijalnih nemira i otpora prema tehnologiji koja obećava napredak, ali prijeti egzistenciji mnogih.
Za preuzimanje ovog teksta navesti izvor i napraviti vezu prema ovom tekstu.
