U praskozorje vremena, dok je svijet još bio neoblikovana pjesma, iz zlatnog jajeta što ga je snio sam Rod, praotac svega, rodiše se dva brata — Perun i Veles. Perun, stasit i ponosan, s očima boje olujnog neba i kosom poput zrelog žita, bio je čuvar reda, zakona i nebeskog svoda. Njegov brat, Veles, bio je hirovit i mudar, gospodar podzemlja, voda, šuma i zvijeri, sklon mijenjanju oblika kao što rijeka mijenja svoj tok. Isprva, braća su vladala u skladu, održavajući ravnotežu između neba i zemlje, svjetla i tame.
Perun je obitavao na najvišoj grani golemog Hrasta Svijeta, čije je korijenje prodiralo duboko u Velesovo podzemno carstvo, a krošnja dodirivala nebeski svod koji je iskovao božanski kovač Svarog. S vrha svijeta, Perun je, okružen svojim vjernim orlovima, motrio na red i pravdu. Veles je, pak, boravio u vlažnom korijenju Hrasta, u svijetu isprepletenih pećina, rijeka i mračnih šuma, čuvajući drevna znanja i tajne života i smrti.
No, kako su eoni prolazili, Velesovo srce ispunila je zavist. Gledao je u blještavilo nebeskog carstva svoga brata, u zlatna stada nebeskih krava što su pasla na sunčanim proplancima, i želio je tu moć za sebe. U savezu s Moranom, ledenom božicom zime i smrti, čija je ljepota bila hladna poput siječanjskog mraza, Veles je skovao plan. Jedne noći, dok je Perun spavao snom pravednika, Veles se pretvori u golemog, crnog zmaja i ukrade Jarila, Perunovog mladog sina, odvodeći ga u svoje podzemne dvore. Uz to, ukrao je i nebeska stada — izvor svjetlosti i plodnosti.
Kad se Perun probudio i vidio prazno nebo i praznu kolijevku, njegov bijes bio je strašan. Njegov krik bio je prvi grom, a suze što su potekle iz njegovih očiju — prva kiša. Uzeo je svoju svetu sjekiru, iskovanu od nebeskog kamena, i popeo se na svoja ognjena kola, što su ih vukli krilati pastusi. Tako je započela kozmička bitka koja će zauvijek oblikovati svijet.
Perun je jurio nebom, bacajući munje — komade svoje svete sjekire — na zemlju, pokušavajući pogoditi Velesa koji se vješto skrivao. Veles je mijenjao oblike: postajao je zmija što gmiže kroz travu, medvjed što se skriva u pećini, vuk što zavija u tami. Svaki put kad bi Perunova munja udarila u zemlju, iz kamena bi potekla voda, a zemlja bi se probudila iz sna. Morana je, sa svoje strane, slala ledene vjetrove i snježne oluje, pokušavajući zalediti Perunov gnjev i zaštititi svog saveznika.
Borba je trajala godinama. Svijet je patio. Ljudi, tada još malobrojni i slabi, skrivali su se u pećinama, promatrajući sa strahopoštovanjem bitku bogova. Vidjeli su kako se izmjenjuju suša i kiša, ljeto i zima, svjetlost i tama. Naučili su da nakon svake oluje dolazi plodnost, da nakon svake zime dolazi proljeće.
Naposljetku, Perun je stjerao Velesa u kut. Posljednjom, najjačom munjom, udario je u stijenu pod kojom se Veles skrivao. Stijena se raspukla, a Veles je, poražen, morao vratiti Jarila i nebeska stada. Red je ponovno uspostavljen. Veles se vratio u svoje podzemno carstvo, a Perun na svoj nebeski prijesto. No, bitka nikada nije uistinu završila — svake godine, Veles ponovno pokušava ukrasti blago s neba, a Perun ga ponovno progoni, šaljući gromove i kišu na zemlju.
Tako su ljudi naučili prepoznavati znakove. Svaka munja na nebu podsjetnik je na Perunovu pobjedu i njegovu vječnu borbu za red i pravdu. Svaka grmljavina njegov je glas koji tjera sile kaosa. Ljudi su počeli nositi minijaturne Perunove sjekire kao amulete, tražeći njegovu zaštitu i snagu. Hrast je postao sveto drvo, mjesto gdje se moli za hrabrost i pobjedu. A u izmjeni godišnjih doba, u vječnom ciklusu života, smrti i ponovnog rađanja, vidjeli su odjek velike bitke između Peruna, Velesa i Morane.
Slava Perunu, čuvaru reda i nebeskom ratniku!
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
