Sumrak crvenog barjaka: Zašto je ljevica izgubila kompas?

Danas, dok inflacija izjeda kupovnu moć, a prekarni rad postaje norma, radnik bi se prirodno trebao okrenuti onima koji u svom imenu nose „socijalno“ ili „radničko“. Međutim, realnost je poražavajuća. Socijaldemokracija djeluje sterilno, poput birokratskog aparata bez duše, dok je komunizam ostao tek fusnota u udžbenicima historije ili estetski detalj na majicama. Šta se desilo?

1. Socijaldemokracija: Od barikada do upravnih odbora

Problem moderne socijaldemokracije je u tome što je ona prestala nuditi alternativu kapitalizmu i postala njegov „ljubazniji menadžer“.

• Treći put i gubitak identiteta: Devedesetih godina, pod vodstvom Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, socijaldemokrati su prigrlili neoliberalizam. Vjerovali su da će kroz „srednji put“ prihvatiti slobodno tržište, a mrvice koje preostanu podijeliti radnicima kroz socijalnu pomoć. Time su izgubili oštricu.

• Identitetska politika vs. Ekonomska prava: Fokus se pomjerio sa kolektivnih prava radnika na individualna prava identitetskih grupa. Iako su ta prava važna, ljevica je zaboravila čovjeka u plavom kombinezonu koji se brine kako platiti kiriju, a ne kako se definira u kulturnom ratu.

• Akademska elita: Danas socijaldemokratske partije vode ljudi s diplomama prestižnih fakulteta koji rijetko posjećuju fabričke hale. Oni govore jezikom statistike i briselske administracije, dok desni populisti govore jezikom naroda.

2. Zašto je komunizam izgubio bitku?

Komunizam nije samo izgubio bitku; on se urušio pod teretom vlastitih proturječnosti i neuspjeha da se prilagodi ljudskoj prirodi i modernoj ekonomiji.

• Ekonomija neefikasnosti: Centralno planiranje nije moglo pratiti brzinu tehnološkog razvoja i kompleksnost potrošačkih potreba. Dok je Zapad inovirao, Istok je pokušavao ispuniti petogodišnje planove za proizvodnju čelika koji nikome nije trebao.

• Deficit slobode: Pokušaj da se postigne ekonomska jednakost uz potpuno ukidanje političkih sloboda stvorio je totalitarne sisteme. Radnik u komunizmu možda je imao posao, ali nije imao glas. Na kraju, „diktatura proletarijata“ pretvorila se u diktaturu partijske elite (nomenklature).

• Pad Berlinskog zida kao kraj historije: 1989. godina je bila katarzičan trenutak koji je diskreditovao ideju da postoji održiva alternativa globalnom kapitalizmu.

3. Novi izazov: Gig-ekonomija i digitalni rad

Najveći poraz današnje ljevice je nesnalaženje u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Tradicionalni sindikati su dizajnirani za fabrike od 5.000 ljudi. Kako zaštititi radnika koji radi preko aplikacije, dostavlja hranu ili programira iz dnevne sobe kao „samostalni poduzetnik“?

Socijaldemokracija danas ne nudi rješenja za algoritamsko upravljanje radom. Ona se bavi krpljenjem starih zakona, dok kapitalizam mutira u oblike koje ni Marx ni Keynes nisu mogli predvidjeti.

Zaključak: Povratak korijenima ili konačni zaborav?

Ljevica je danas neuspješna jer se plaši radikalizma. Ne onog nasilnog, već radikalizma u idejama. Da bi ponovo postala relevantna, socijaldemokracija mora prestati biti „kapitalizam sa ljudskim licem“ i ponovo postati pokret koji se bori za moć radnika, a ne samo za njihovu milostinju. U suprotnom, ostaće samo sterilan podsjetnik na vremena kada su političari zaista znali za koga se bore.

Fokusirajmo se na taj paradoks: kako je desnica uspjela „oteti“ radničku klasu i kako bi ljevica mogla odgovoriti kroz digitalno organizovanje.

Zamjena teza: Kako je desni populizam postao „novi glas“ radnika?

Dok su se socijaldemokrati bavili korigovanjem budžetskih deficita i nijansama identitetskih politika, desni populisti su ušli u prazan prostor. Oni nisu ponudili radnicima dionice u fabrikama, već nešto što ljevica dugo nije – osjećaj pripadnosti i jasnog neprijatelja.

• Emocija ispred statistike: Desnica ne govori o “indeksima rasta”, već o “ponosu”, “tradiciji” i “zaštiti našeg načina života”. Radniku koji se osjeća zaboravljenim od strane globalizacije, priča o nacionalnom suverenitetu zvuči konkretnije od briselskih direktiva o radu.

• Kulturni rat kao distrakcija: Preusmjeravanjem gnjeva sa vlasnika kapitala na imigrante ili “liberalne elite”, desnica uspješno štiti ekonomski status quo dok se predstavlja kao antisistemska opcija.

Tabela: Promjena fokusa političke borbe

Digitalni sindikati: Može li se “gig-radnik” organizovati?

Problem modernog radnika (dostavljača na biciklu, freelancera, vozača) je izolacija. Ne postoji fabrička kafa ili zajednička kantina gdje se rađa solidarnost. Ipak, rješenje leži u istoj tehnologiji koja ih eksploatiše.

Kako bi izgledao “Sindikat 2.0”?

1. Algoritamska transparentnost: Umjesto borbe samo za platu, digitalni sindikati bi se borili za uvid u algoritme koji određuju ko dobija posao, a ko biva “kažnjen” od strane aplikacije.

2. Prijenosna prava (Portable Benefits): Koncept gdje socijalno i zdravstveno osiguranje nisu vezani za jednog poslodavca, već za samog radnika, a uplaćuju ih srazmjerno sve platforme na kojima on radi.

3. Digitalni štrajk: Zamislite aplikaciju koju koriste svi dostavljači u gradu – u dogovoreno vrijeme, svi se odjave sa mreže (tzv. log-off protest). To je moderna verzija barikade.

4. Kooperative platforme: Umjesto da rade za Uber ili Amazon, radnici bi mogli posjedovati vlastite aplikacije (platformski kooperativizam), gdje profit ne ide dioničarima, već se dijeli među onima koji vrše uslugu.

Ključna misao: Solidarnost u 21. vijeku se ne gradi u halama, već na serverima i u grupama na šifrovanim mrežama poput Signala ili Telegrama.

Sljedeći korak za ljevicu

Da bi se vratila na scenu, ljevica mora prestati biti “savjest kapitalizma” i postati njegova infrastrukturna alternativa. To znači manje priče o tome šta država treba “dati”, a više o tome kako radnici mogu ponovo “posjedovati” sredstva za rad – ovaj put digitalna.