Pitanje odnosa muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine (tada neizjašnjenog kao “Bošnjaci” u modernom smislu, već često nazivani “muslimani”) prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koja je postojala od 1941. do 1945. godine, složeno je i ne može se svesti na jedinstven stav.
Historijska analiza pokazuje da je odgovor na pitanje jesu li bosanskohercegovački muslimani “prihvatili NDH kao rješenje svog nacionalnog pitanja” negativan za većinu stanovništva, ali uz značajne i tragične izuzetke.
1. Politički i Ideološki Okvir NDH
A. Ideologija “Hrvatskog Cvijeta”
Vlasti NDH, predvođene ustaškim pokretom i Antom Pavelićem, proglasile su muslimane u Bosni i Hercegovini “Hrvatima islamske vjere”.
Propaganda: Ustaška propaganda je muslimane smatrala “najčišćim” dijelom hrvatskog naroda i koristila je frazu o muslimanima kao “hrvatskom cvijeću”.
Prividna Ravanopravnost: Muslimanima su formalno data visoka mjesta u administraciji i vojsci NDH (npr. Džafer-beg Kulenović kao potpredsjednik Vlade), a u Zagrebu je planirana izgradnja džamije.
B. Motivacija
Cilj ustaškog režima bio je legitimizirati prisvajanje Bosne i Hercegovine kao historijskog dijela Hrvatske i koristiti muslimane kao tampon zonu i saveznike u borbi protiv Srba i, kasnije, partizana.
2. Početni Odnos Muslimanskog Političkog Vodstva (1941.)
U prvim mjesecima postojanja NDH, dio političkog vodstva bosanskohercegovačkih muslimana, koje je bilo okupljeno oko Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), prihvatio je saradnju s ustaškim režimom iz pragmatičnih i, za manjinu, ideoloških razloga:
Strah od Podjele: Vladala je bojazan da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena između Srbije i Hrvatske, a podrška NDH viđena je kao način da se sačuva teritorijalni integritet Bosne.
Zaštita: Nadali su se da će saradnja s režimom pružiti zaštitu od srpskih četničkih pokreta koji su vršili masovne pokolje muslimana na istoku Bosne i Hercegovine.
Povijesna Povezanost: Postojala je povijesna struja (npr. dio intelektualaca i plemstva iz austrougarskog perioda) koja je gajila ideju o hrvatskom identitetu.
Zaključak za vodstvo: Manji dio elite jeste vidio NDH kao rješenje za hrvatsko-muslimansko nacionalno pitanje, ali većina je to vidjela kao iznuđeno, taktičko rješenje za opstanak.
3. Otpor i Razočaranje Muslimanskog Stanovništva (1942. – 1943.)
Velika većina muslimanskog stanovništva vrlo brzo je postala nezadovoljna, a potom i ogorčena ustaškim režimom:
A. Ustaški Zločini i Nasilje
Ustaški režim je provodio brutalne progone, posebno protiv Srba i Jevreja. Iako su muslimani nominalno bili “zaštićeni”, ustaške paravojske su vršile zločine i pljačke i nad muslimanskim selima, pogotovo tamo gdje su postojali sukobi interesa ili gdje je bilo sumnje u lojalnost.
B. Rezolucije Muslimana
Kao izraz otpora i distanciranja od ustaških zločina, muslimanska elita i vjerska vodstva su širom BiH (Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Tuzla) donosila rezolucije 1941. i 1942. godine.
Ključni Sadržaj: Rezolucije su osuđivale ustaške zločine nad Srbima, zahtijevale uspostavljanje reda, naglašavale da muslimani ne žele nositi odgovornost za ustaške akcije i tražile zaštitu. Ovo je bio direktan otpor ustaškoj politici i jasna poruka da se muslimani ne identificiraju s ustaškim režimom.
C. Prebacivanje u Antifašistički Pokret
Razočarani u NDH i tražeći stvarnu zaštitu, sve veći broj muslimana (i pojedinaca i čitavih jedinica, kao što je 369. Vražja divizija) pridružio se Partizanskom pokretu (NOP), koji je nudio ideju bratstva i jedinstva, te je jedini bio spreman aktivno braniti stanovništvo.
4. Zaključak Analize
Muslimani u Bosni i Hercegovini nisu prihvatili NDH kao rješenje svog nacionalnog pitanja.
-
Elita: Manji dio muslimanske političke elite je iz strateških razloga (očuvanje teritorija BiH) i, u manjoj mjeri, iz ideoloških (hrvatski identitet), u početku surađivao s režimom.
-
Narod: Većina stanovništva je vrlo brzo NDH prepoznala kao neefikasan i krvav režim, koji ih nije uspio zaštititi od četničkih pokolja, a čije su ih paravojne formacije dodatno ugrožavale i kompromitirale.
-
Politički Izbor: Odbacivanje NDH manifestovano je kroz formalne rezolucije distanciranja i masovno pristupanje Partizanskom pokretu, koji je na kraju rata doveo do obnove Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice unutar Jugoslavije, a ne kao dijela “Velike Hrvatske”.
