Od vizionarskog projekta mira i ujedinjenja nakon razornog rata, Europska unija je prošla put od entuzijastičnog širenja do perioda introspekcije i opreza, što se posebno osjetilo na Zapadnom Balkanu. Nekada jasan i opipljiv cilj, članstvo u EU za zemlje regije danas se čini daljim i neizvjesnijim, a europski pogled na Balkan, nekada fokusiran i pun obećanja, sada djeluje suzdržano i uvjetovano.
Zlatno Doba Proširenja i Solunsko Obećanje
Početak 21. stoljeća bio je obilježen velikim valom proširenja Europske unije. Ohrabrena uspjehom “velikog praska” 2004. godine, kada je primljeno deset novih članica, EU je svoj pogled usmjerila prema Zapadnom Balkanu. Na povijesnom summitu u Solunu 2003. godine, lideri EU nedvosmisleno su potvrdili da je “budućnost Balkana u Europskoj uniji”. Ovo obećanje postalo je kamen temeljac politike EU prema regiji, nudeći jasnu perspektivu članstva kao nagradu za teške reforme i regionalnu suradnju.
Pokrenut je Proces stabilizacije i pridruživanja, mehanizam osmišljen da pripremi zemlje za buduće članstvo kroz trgovinske olakšice, financijsku pomoć i politički dijalog. Optimizam je bio opipljiv, a europska zastava postala je simbol nade u bolju, stabilniju i prosperitetniju budućnost za građane Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije.
Unutarnje Krize i “Zamor od Proširenja”
Međutim, idealistični zamah s početka milenija počeo je jenjavati pod teretom unutarnjih kriza koje su potresle samu Europsku uniju. Financijska kriza 2008. i kasnija kriza eurozone preusmjerile su fokus EU sa širenja na spašavanje vlastitog gospodarstva i jačanje unutarnje kohezije. Solidarnost unutar Unije bila je na kušnji, a apetit za primanje novih, ekonomski slabijih članica, značajno je opao.
Dodatni udarac politici proširenja zadao je Brexit. Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva, jedne od najvećih i najutjecajnijih članica, primorao je EU na duboku introspekciju o vlastitoj budućnosti i funkcionalnosti. Istovremeno, jačanje populističkih i euroskeptičnih stranaka diljem Europe stvorilo je političku klimu u kojoj je proširenje postalo nepopularna tema. Političari su se sve teže odlučivali braniti ideju primanja novih članica pred svojim biračima, koji su bili sve više zabrinuti zbog migracija, ekonomske nesigurnosti i gubitka nacionalnog suvereniteta.
Ovaj splet okolnosti doveo je do fenomena poznatog kao “zamor od proširenja” (enlargement fatigue). Iako je perspektiva članstva za Zapadni Balkan formalno ostala na snazi, stvarni napredak je usporen, a entuzijazam s obje strane je splasnuo.
Nova Metodologija i Geopolitičko Buđenje
Suočena s kritikama da je proces proširenja postao previše birokratski, spor i nepredvidiv, te pod pritiskom, prije svega Francuske, Europska komisija je 2020. godine predstavila novu metodologiju pristupnih pregovora. Cilj je bio unijeti više dinamike i političkog upravljanja u proces, grupiranjem pregovaračkih poglavlja u tematske cjeline (klastere) i uvođenjem principa reverzibilnosti, odnosno mogućnosti ponovnog otvaranja već zatvorenih poglavlja u slučaju nazadovanja.
Iako je pozdravljena kao pokušaj revitalizacije procesa, nova metodologija je u praksi donijela mješovite rezultate. Dok su neke zemlje, poput Albanije i Sjeverne Makedonije, nakon dugogodišnjeg čekanja konačno otvorile pregovore, sam proces i dalje ovisi o političkoj volji država članica, koje nerijetko koriste pravo veta za rješavanje bilateralnih sporova, kao što je bio slučaj s bugarskom blokadom Sjeverne Makedonije.
Istovremeno, geopolitičke promjene, a posebno agresija Rusije na Ukrajinu, ponovno su istaknule stratešku važnost Zapadnog Balkana za sigurnost i stabilnost Europe. EU je shvatila da ostavljanje regije u “čekaonici” otvara prostor za jačanje utjecaja drugih aktera, poput Rusije i Kine. To je dovelo do novog, iako opreznog, angažmana EU, vidljivog kroz inicijative poput Berlinskog procesa, koji za cilj ima jačanje regionalne suradnje i infrastrukturne povezanosti.
Pad Povjerenja i Put Naprijed
Godine čekanja, usporavanja reformi u samim zemljama regije i percipirani nedostatak odlučnosti sa strane EU doveli su do pada povjerenja u europski projekt na Zapadnom Balkanu. Iako većina građana i dalje podržava članstvo u EU, raste i osjećaj frustracije i skepticizma.
Put Europske unije od ujedinjenja do suzdržanog pogleda na “Zapadni Balkan” je složen i višeslojan. On odražava kako unutarnje borbe i krize unutar EU, tako i specifične izazove s kojima se suočavaju zemlje regije. Iako je solunsko obećanje i dalje formalno na stolu, njegova realizacija zahtijevat će obnovljenu političku volju i hrabrost s obje strane – odlučnost EU da proces proširenja vidi kao geostratešku investiciju u vlastitu budućnost i istinsku posvećenost lidera Zapadnog Balkana provođenju temeljnih reformi u području vladavine prava, borbe protiv korupcije i jačanja demokratskih institucija. Samo tako se suzdržani pogled može ponovno pretvoriti u jasnu i ostvarivu viziju zajedničke europske budućnosti.
