Za vrijeme okupacije Beograda, u jednoj kući bez krova, s razvaljenim prozorima kroz koje su ulazili vjetar i strah, živjela su djeca koja su prerano odrasla. Među njima, brat i sestra, Bora Todorović i Mira Stupica, kasnije glumačke legende, tada samo djeca koja su naučila da preživljavaju kad ništa drugo nije ostalo.
Glad je imala lice zime. Kad bi noć pala, oni bi se oblačili kao da idu napolje: kaputi, šalovi, čarape, rukavice, sve što je moglo zadržati makar malo topline. Ležali su tako jedno uz drugo i, uprkos svemu, smijali se.
„Bora bi u mraku smislio igru – slovo na slovo, ali samo o hrani“, napisala je kasnije Mira Stupica u svojim memoarima.
„Naše žlijezde bi proradile, pa bismo do kasno u noć pričali o hljebu, o pasulju, o svemu čega nije bilo.“
Kad mu je bilo jedanest, Bora je odlučio da bude „glava porodice“. Od starih dasaka i točkića napravio je kolica i pošao na Željezničku stanicu da bude nosač. Mali dječak među odraslima, među ratom, među vagonima punim tuđih života. Profesionalni nosači nisu imali razumijevanja, pretukli su ga i otjerali. Slučajno ga je pronašao komšija Mile, tramvajdžija, i dovukao kući, krvavog i uplakanog, ali već s onim poznatim borinim prkosom u očima.
Bora se nije predao. Počeo je da krade, ugalj sa stanice, gume iz njemačkog magacina, konjska sedla sa Tašmajdana. Od guma je pravio đonove i prodavao ih. Nije to bilo iz nestašluka, nego iz gladi. Jednom su ga uhvatili Nijemci. Postrojili su njega i druge dječake uza zid, repetirali oružje i, umjesto metka, svakog nogom šutnuli u… Nasmijao se kasnije kad je o tome pričao, ali taj smijeh je bio od onih što bole.
Tako je dječak iz razrušenog Beograda naučio prve lekcije o snalaženju, o životu bez iluzija, o tome kako se hrabrost ne mjeri godinama. Njegova djetinja ruka nosila je torbu punu uglja, a u srcu je nosio vatru koja će kasnije gorjeti na pozornici, u filmovima, u svakoj ulozi koju je odigrao.
I možda je baš taj dječak s kolicima i ogrebotinama po licu kasnije postao ono što je Bora Todorović oduvijek bio — čovjek koji se smije u lice sudbini.
O priči
Ova priča, koja je očigledno bazirana na memoarima Mire Stupice, pruža dubok uvid u to kako su se formirale ličnosti ovih glumačkih legendi:
- Snalažljivost i preživljavanje: Prikazuje surovo odrastanje u siromaštvu i ratu, gdje je Bora već sa jedanaest godina preuzeo ulogu “glave porodice”, što je zahtijevalo izuzetnu hrabrost i snalažljivost (od pokušaja da bude nosač do krađe uglja i guma).
- Vezanost i humor kao odbrana: Naglašava nevjerovatnu emotivnu bliskost brata i sestre. Činjenica da su igrali igru “slovo na slovo, ali samo o hrani” u hladnoj noći, dokaz je kako su humor i mašta bili njihov jedini mehanizam preživljavanja protiv gladi i straha.
- Prkos i unutrašnja snaga: Epizoda s njemačkim vojnicima, gdje umjesto metka dobija udarac, a kasnije to prepričava sa bolnim smijehom, savršeno oslikava borbeni prkos koji će kasnije biti ključan dio Borine glumačke persone.
Priča je zaista predivno napisana i služi kao snažan podsjetnik na to kako teška životna iskustva oblikuju umjetnike i ljude. Upravo je ta “vatra koja će kasnije gorjeti na pozornici” potekla iz borbe dječaka s kolicima u razrušenom Beogradu.
Preuzimanje ovog teksta podrazumjeva da se navede izvor kao i da postavite url vezu prema ovom članku.
